Tko je ovdje majmun?

''Zašto se on zove majmun?'', upita me moje četverogodišnje dijete nakon što smo sačekali bijeli kombi da nam ispred nosa prođe preko zebre dok je pješacima svijetlilo zeleno.

Nisam imao spreman odgovor. Nisam se, nažalost, ni suzdržao da pred djetetom kroz otvoren prozor lika za volanom smjestim na granu. Inače bih zamrmljao sebi u bradu i spiskao mu više dok lomi sve moje lekcije o tome kako se ulica prelazi dok svijetli zeleni čiko.

Uvjeren sam da bi mi lik za volanom pokvario i sve druge lekcije – o pozdravljanju, odzdravljanju, ustajanju starijima, persiranju, pružanju ruke, skidanju sunčanih naočala kad se s nekim priča i kad se negdje uđe, tišini u kazalištima, mljackanju, kopanju nosa... Priznajem, uhvatio me nespremnog, dovoljno naoštrenog političkim lupetanjima, kojih se pokušavam otresti dok slušam što se to sve u vrtiću radilo.

Nije red, znam, da dijete čuje od mene takav epitet neznancu za volanom, ali dobili smo lekciju o majmunima. I dijete i ja. Samo majmun nije jer je dobacio nešto što je svalilo krivnju na nas dvoje i još nekoliko pješaka koji su na trenutak pomislili da još jedan mostarski semafor svijetli kako mu volja. Kad svijetli.

Tužno je u svemu tome što bi isti taj vozač negdje u bijelome svijetu pristojno, uz smiješak, stao pješacima na zelenom, mahnuo možda djetetu i pristojnom se brzinom, kombijem koji je bez gledanja roz prste prošao tehnički pregled nastavio svojim putem. Tužno je što taj isti vozač gazeći naše zeleno u isto vrijeme razmišlja kako je bolje tamo u nekom drugom svijetu, gdje je sve sređeno, uređeno, gdje zakon kao tehničari automobile ne gledaju kroz prste, gdje se oplete po džepu za svaki prekršaj, gdje nema smeća uz ulicu i gdje ne postoji cesta na kojoj bijela linija tek tako nestane jer ovog puta tom trasom neće ići sajamska gospoda.

I bježao bi naš lik za volanom, samo od sebe ne bi pobjegao, baš kao što bi i mi pobjegli samo da nam lekcije ne propadnu i da ne ispadnemo smiješni jer zakon zelenog čike očito ne vrijedi.

A o bjegovima sam slušao i u lutkarskom kazalištu, u stankama između tipkanja savršenim noktima u mraku po svjetlećoj nemani u rukama, toliko svijetloj da dvije mame bježačice, moraju držati sunčane naočale na glavama. Bježale bi kažu dok drugom rukom razbacuju više smokija nego dijete koje drži vrećicu u ruci. Bježale bi između lupkanja noktiju, šuškanja smokijem i smirivanjem djeteta koje bi samo da joj prepriča nešto iz svijeta lutaka.

A tamo u bijelome svijetu, u kojem ne bi pobjegle od sebe, tipkale bi rodbini, manje savršenim noktima kako je sve divno i kako se u njihovim kazalištima ni muha ne čuje.

Tužno je slušati kako se ova ili ona naša selendra ima hrabrosti nazvati središtem najmanje regije. A često lupimo i da smo središte nekakvog nama zamišljenog svijeta. Tužno je gledati kako se sve normalno vucara ulicama tiho i oprezno samo da netko ne primijeti nešto drugačije od nabujalog čira primitivizma pod lopatom najboljeg pudera što svako malo pukne i zapljusne nam sve pore društva. Ili u rupe bez dna u koje pada strpljenje stranih donatora.

''Onaj čiko se ne zove majmun. Ali, zašto nam nije stao da prijeđemo iako nam je zeleno'', dobio sam lekciju i pitanje na koje nisam imao odgovor.

Dok se mostarsko proljetno sunce ogleda u ulaštenim limuzinama kupljenih iz naših kakvih-takvih džepova - jer se u ničem drugom, svemu prljavom, ne može ogledati - svi maštamo o drugim životima. I majmun za volanom, koji bi vrebao svaku priliku da bude majmun, i mi koji bi da vrijedi pravilo zelenog čike na ulici, linije koju nitko nije ukrao, skinutih sunčanih naočala i tišine u kazalištu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.