Šutnjom sudjelujemo u nepravdi

Možda ne živimo u najnepravednijem društvu, jer svako je društvo valjda svoju nepravdu smatralo najvećom, ali živimo u društvu koje je najglasnije pa se tako vapaji o nepravdama bolje i čuju. No, nepravdi je danas toliko da i u tome, kao i u ostalim stvarima, metemo povijest i namećemose kao društvo koje unatoč silnim napredcima jedino, čini se, napreduje u tome da bude sve gore i gore.

Živimo u vremenu kad se brišu mnogi slojevi i kad se prokopavaju mnogo dublji jazovi među ljudima pa se razlike, u koje se često kunemo da ih nema i da ih ne smije biti, sve više naguravaju među nas i one slabije slamaju i guraju na dno.

Najtiše najglasnije društvo

Istodobno, iako smo najglasnije društvo, sve je više tišine a sve manje istinskoga krika. Naše se vrištanje na nepravdu svelo na šaputanje u bradu a krikovi tek nijemi pogled u nekoga drugog od kojeg očekujemoda progovori u mjesto nas. Otupljeni smo, valjda zbog godina i godina provedenih u šutnji, da i dalje čekamo da netko drugi zagalami zbog nas i u naše ime.

Mediji su, iako ne svi i iako ne svugdje, jedini glas ma koliko im se prigovaralo da govore što veliki žele čuti. Ali, mali ponekad ne žele ni govoriti. Naime, zbog posla kojim se bavim i koji živim često dobijem poruke kako je dobro da govorim. Neki kažu i uzalud, ali uglavnom je dobro da govorim. Ali, kad ja tražim da netko govori sa mnom, često dobijem odmahivanje rukom i odgovor da je uzalud govoriti, jer svi sve znaju, jer se ne smije i jer je lakše pustiti sve.

Često mi se, kao i mnogim drugim kolegama, obraćaju ljudi da se piše o ovom i onom, da je nepravdu teško trpjeti, da napokon netko mora govoriti. A onda, na kraju većine tih pisama stoji kako je najbolje da se njih ne spominje i da se oni ne žele isticati. Iako ih boli, iako ih steže i iako ih to, baš kao i njihova šutnja, čini nižim, nevažnijim slojem.

Svjedoci koji se boje

A ne znam što je vrjednije od života da se strahuje od dizanja glasa za njega. Svi svjedočimo nepravdama. Svi smo barem jednom vidjeli kako netko život pored nas, ako već ne naš, poništava i pretvara u životarenje. Svi smo svjedoci, a bojimo se svjedočiti. Dobrota, ako se već u nju kunemo i ako je sebi pripisujemo čak i onda kad ne zaslužujemo, u sebi krije i hrabrost da se ustane onda kad treba stati pred nešto što radi protiv dobrote.

S druge strane, hrabrost, u koju se također neskromno kunemo, iz sebe rađa dobrotu, pa je neshvatljivo kako hrabri i dobri šutnjom kidamo sve veze s našim poslanjem na Zemlji, a to je činiti sebe, druge oko sebe i svijet boljim. Mi smo, bezglasno potpisavši u svojim glavama da se netko drugi mora boriti za nas, potpisali poraz i nesvjesno, ili polusvjesno, prepustili svijet da tone u gore.

Kunemo se da svijet ostavljamo onima poslije nas, a njih učimo, uz lekcije kako je život najvrjednije što imamo, primjerima šutnje i poginjanja glave. Galamimo na nepravde, definiramo sve u same detalje, a kad treba stati i samim sobom obraniti dobrotu, povučemo se i predamo mač nekome drugom. A taj drugi misli jednako kao mi i borba se pretvori u smantano nadanje da će tamo netko promijeniti nešto umjesto nas.

Bijeg, kojeg ne treba osuđivati ni obeshrabrivati, u jednu ruku je mijenjanje svijeta, ali svojeg, što svatko ima pravo. No, u drugu ruku je ostavljanje drugog, svijeta na milost i nemilost Lošima i šutnjama.

Jedna od definicija hrabrosti na Internetu, kojem možemo a i ne moramo vjerovati, je da je hrabrost, neustrašivost ili junaštvo,''jedna od četiri osnovne vrline''.

''Osnova je jaka i stabilna želja za ispunjavanjem svoje osobne obaveze usprkos velikim preprekama, opasnostima i teškoćama. Hrabar čovjek se osjeća sposobnim i ima dovoljno samopouzdanja riskirati nešto'', stoji u definiciji.

Krenuti u borbu

Mi danas, u svijetu u kakvom jesmo i takvi kakvi jesmo, svjesno se, birajući šutnju, odričemo svojeg uvjerenja i saznanja da svijet oko nas može biti puno bolji. Time ga, bojeći se talasati, prepuštamo drugima i nepovratno tjeramo u propast i u puno gore mjesto za život budućim generacijama u koje se kunemo.

Kroz povijest se tisuće ljudi upisalo u knjige jer nisu željeli šutjeti. Učili smo o uznicima po zatvorima, o književnicima koji se nisu bojali slova, o misliocima koji su mislili a nisu se skrivali, o velikim, iskrenim (ma kako to čudno zvučalo) političarima, o humanitarcima, o malim običnim ljudima koji su zbog svojega glasa postali veliki i najveći.

Vrijeme u kojem živimo, osim što mijenja povijest onako kako nekima odgovara da bi opravdali svoje življenje, neće, po svemu sudeći, ispisati neke velike likove za lekcije o kojima će se godinama kasnije javljati đaci za veću ocjenu.

Ako, pak, ne vjerujemo u velikane, onda bismo se trebali voditi onom da se svijet mijenja od malih stvari te krenuti u borbu, ne krijući se ni iza koga, i mic po mic činiti svijet glasnijim i boljim.

Nama ne treba nego samo trun

Svi i gledamo nepravdu pored sebe. Svi mi znamo načine na koje bi se ta nepravda mogla spriječiti i iskorijeniti. No, svi mi mislimo kako netko tamo pored nas, a ako ne on onda netko pored njega, treba nešto učiniti.

"Ko je nepravedan u kući svojoj, prirodno je, da mu se izvan kuće ne vjeruje ništa." Rekao je to veliki Ivan Mažuranić. Dakle, u slobodnom i prilagođenom prijevodu, to bi značilo da tamo gdje pobjegnemo, kad nas budu pitali od kud smo, moramo reći da smo od tamo gdje nismo probali promijeniti nepravdu.

Možda se ova slova nekome čine kao glumljenje hrabrosti, ali kad bismo u svojoj kući, ispravili jednu malu Drinu, možda bi ta kuća bila čvršća bolja i trunku pravednija. A nama ne treba nego samo trun. I boljitka i hrabrosti. A to nam nitko neće dati ako se skrivamo i u drugima tražimo glas i ako druge guramo da nas brane. To je isto velika nepravda. A nepravdom se ne može protiv nepravde niti šutnjom protiv šutnje.

*kolumna objavljena u mjesečniku Naša ognjišta