Šutite i gušite se u životu na koji ste pristali bez glasa

Opet smo, po tko zna koji put, pokazali koliko smo licemjerni. Opet smo, možda tek ispuštajući uzdah, ali ne dižući glas, očitali lekciju o trpljenju najvećem neprijatelju nas samih – državi i njezinom najvećem pomagaču u tom neprijateljevanju – sebi samima.

Isprolijevali smo suze na emoticonima i istipkali tisuće komentara na vijest o smrti majke dječaka koji se bacio u smrt ne trpeći maltretiranja u školi i svoju i našu šutnju. Jednako kao što smo isplakali i istipkali njegovu smrt, i smrt njegova očuha. Jednako ljigavo šuteći i jednako jadno klikajući odgovarajući emoticon koji bi eto, trebao zamijeniti naše srce. A kakvim živim životom živimo mogao bi nas zamijeniti i cijele. Ionako smo žuti od jada i okrugli od vrtloga u kojem se šuteći vrtimo.

Isplakali smo, dakle, suho i nijemo bol zbog još jedne smrti koju je skrivila država uz pomoć svojih najodanijih i najšutljivijih pomagača. Potom smo iščitali slovna prosipanja tuge i mozgova i uzdahnuli kako je jadna ova država. Oni kojima nije bilo lijeno, bacili su sebi u bradu psovku nekom nevidljivom neprijatelju. I to je bilo to. Za tri smrti od tuge, za ubojstvo različitošću u koju se kunemo i kojom se kitimo, za dokaz kako je ova država naopakija i od naopakog svijeta potrošili smo nekoliko klikova i uvjerili sebe da smo dali najviše što smo mogli.

A prošlo je pred nama toliko smrti i toliko živih razloga bilo da se digne ruka i pusti glas. Toliko je pred nama upitnika da bismo svakim udisajem trebali zatražiti odgovor. No, mi ništa. Eventualno klepimo lajk i lajk na komentar i tu završava svo naše sudjelovanje u promjenama koje kao želimo.

Zgrozio nas je broj mrtvih na cestama. Ali nismo ni žmigavac dali da bude drugačije u prometu. Jer, krivi su tamo neki oni. Kivni smo na upise djece u školu jer, navodno, fali odjeljenja u gimnaziji zbog toga što su se djeca dobrostojećih mamica i tatica poželjela upisati unatoč lošim ocjenama. Nismo ni zucnuli. Pustili smo da to odrade neki drugi u nekim priopćenjima. Mi smo puknuli lajk. Nedajbože da se zamjerimo profesoru ili ravnatelju pa tko bi onda na roditeljske sastanke.

Zgrozila nas je vijest da nam se djeca više drogiraju nego što se umivaju. Tu nismo ni pukli lajk. Nedajbože da netko vidi da si upoznat s temom pa da posumnja da tvoje dijete ima veze s tim. Deset smrti u mostarskoj bolnici prošlo je bez krika društva jer mi sa živom djecom još uvijek trebamo zaviriti u profinjene anuse ljudi u bijelom pa se ne bi trebalo zamjeriti. Oni s mrtvom djecom pate ionako – s nama ili bez nas.

Toliko je razloga za krikove – nepravedne javne nabavke, nezakonita zapošljavanja, kriminal u svemu što je državno, entitetsko, županijsko, gradsko, općinsko, mjesnozajeničko. Gradovi su prljavi, mi šutimo jer ljutiti emoticon je sve što možemo dati od sebe. Znanje je srozano, mi šutimo jer mislimo da ćemo mi djecu nešto naučiti. Zapošljavanje je kriminalno. Mi šutimo jer mislimo da šutnja zapošljava. A onda šutke odlazimo trbuhom za kruhom i glavom za razumom pa opet pucamo lajkove na srceparajuća licemjerja kako je ovdje ipak najljepše.

Lideri su nam kriminalni. Na svim razinama. Ali mi šutimo. Narodi su nam ugroženi, od drugih naroda, od svojih vladara, od svojeg neznanja i tupila. A mi šutimo. Prekrajaju nam istine. Šutimo i prekrajamo. Puknut ćemo jedan lajk na to kako nam svima treba nešto bolje, a onda ćemo prešutjeti mržnje, zlo i sve loše što nam se događa i začahuriti se u licemjerje kakvog nema nigdje u izokrenutom svijetu.

U govnima smo do grla. I materijalno i duhovno. I šutimo. I onda nema nikakve potrebe da glumimo veličine nad smrtima za koje je kriva država samo mrvu više od najboljih pomagača u ubojstvu – nas samih.

Zato, ako već ne govorite ni riječi, ne mrdajte ni prstima. Pustite da se gušite u onom životu na koji ste pristali bez glasa. I tonite bez glasa. Oni što su željeli pričati, mrtvi su. I ne treba im vaše licemjerno pomjeranje prsta za jednu žutu uplakanu facu.