Servis građana plaćen za šutnju

''Nismo mi krivi što nam je ovako'', ulovio sam jednom uredno isprintan natpis na nekim vratima neke gradske službe. Bilo je to za vrijeme nekih tihih štrajkova u bučnim uredima pred kojima čekate papir i strepite da se odnekud ne pojavi dostavljač brze hrane jer se u to vrijeme svi redovi prekidaju a vrata, koja kriju potvrde i pečate, ključaju.

S druge strane šaltera i vrata

Danas dostavljači jednako rade, natpisa, doduše, nema, ali se i krivnja sito i vješto prebacuje s jednim na druge. Još nije u potpunosti jasno, a to je misterija koje se čitava Bosna i Hercegovina nikako da otarasi, čiji su uposlenici oni koji se nazivaju servisom građana i kome odgovaraju za svoj posao.

Ponašaju se, čast izuzecima kojih je nažalost jako malo, kao da mi s druge strane šaltera i vrata postojimo radi njih i kao da od svojih primanja plaćamo da budu žestoko iznad i protiv nas. Ponašaju se, čast izuzecima kojih je malo a koji su svjesni u kakav lanac su upleteni, kao da ih ne plaćamo i kao da im mi, ma kako otrcano zvučalo, nismo poslodavci.

Bura koju su mediji napokon digli u prostorijama mostarske Gradske uprave pokušavajući hladnokrvnim ljudima dokazati da nisu baš na usluzi građanima kako se to busaju u prsa, samo je pokazatelj dugogodišnje prakse i pretvaranja u bogove svih onih koje zapadnu nekakve jasle. A bogovi, je li, nemaju nikakve potrebe da svrću poglede, a kamoli troše riječi, na svoja stada.

Muk zajednice u kravatama

Ovomjesečna šutnja koja je odzvanjala nad Neretvom, iako je trebalo biti dosta galame, pokazatelj je kako oni koje smo odabrali da govore u ime nas i za nas, da se brinu o okruženju i nama u njemu, nisu dorasli svojim poslovima. Nigdje na svijetu nećete naići na muk zajednice u kravatama nakon stravičnog, sad već i misterioznog, ubojstva dječaka u jednoj mostarskoj noći, niti nakon posijanog straha nakon masakra nad konjičkim trgovcem. Nigdje na svijetu građani neće biti prepušteni sami sebi, svojim strahovima, dezinformacijama, svojem nelegalnom oružju i guglanju slike ubojice koju nitko nije službeno dostavio medijima i javnosti uz zamolbu da se pomogne u potrazi.

Nismo čuli prve ljude ni policije ni kantona kako umiruju svoje birače, birače svojih koalicijskih partnera i one koji su, iako možda ne glasuju, pod krunom vladavine prisilne stranačke ljubavi. Iako se ljudima u uniformama treba odati počast i zahvala za potragu, ljudi u odijelima zakazali su. Mada zvuči filmski i iako bi sve izgledalo kao da se prati dobar scenarij i jednostavna pravila odnosa s javnošću, čelni ljudi županije i ministarstva koje je zaduženo za policiju i sigurnost trebali su barem prosto-proširenu rečenicu reći u kamere.

Usta se otvore tek kad se u rukama nađu škare

Tako bi možda i tragedija u Konjicu odmah završila u udarnim terminima informativnih emisija javnih servisa, koji su se nakon ubojstva ponašali kao da su odlučivali hoće li u vijestima i dnevniku objaviti je li se prosula vreća riže u Kini ili ne. Hladnokrvno, zvjersko ubojstvo, čija je težina tim veća jer je za njega osumnjičen čovjek koji iza sebe ima dvije smrti, dijagnozu i mutnu, a nijekanu, vojnu prošlost, moralo je završiti u dnevnicima zbog njegova bijega i zbog upozorenja građanima da se negdje krije čovjek spreman na sve.

Nedopustivo je da su se nekoliko dana nakon ubojstva dječaka i trgovca kod Konjica smrti tako lako isprale u svijesti onih koji vladaju. Barem su svojim odnosom prema javnosti pokazali, ili je barem tako zbog lošeg PR-a ispalo, kako ni malo ne mare za ono što se događa oko nas. Očito, ne oko njih.

Usta se otvore tek kad se u rukama nađu škare, pa smo tako skoro mjesec dana nakon svega čuli samo kratko i jasno da smo sigurni. I to tako da smo sigurni da oni koji nas uvjeravaju da smo sigurni nisu sigurni u to da smo sigurni. Ne treba stoga čuditi novinare, a javnost se, izgleda, odavno prestala čuditi, što je mostarski vjetar raspuhao riječi i odgovornost i što su linije u uredima koje mi plaćamo telefoni zvonili do iznemoglosti i bez odgovora.

Plaćeni da budu drski

Oni, koji se javljaju na njih, slijepo se drže pravila koja su napisana njima na korist i ne vide nikakve potrebe da se osjećaju imalo odgovornima za zbunjenost onih s druge strane žice. Dovoljno je samo sjesti i pokušati doznati nešto u moru brojeva. Zaplivat ćete u oceanu neodgovornosti onih što po uredima svijet gledaju nekim čudnim očima i osjetit ćete blagu zavist jednog broja prema onima pod drugim brojem. Nitko neće znati zašto.

Problem, recimo, može biti saznati je li voda za piće. Problem može biti kanta za smeće, problem može biti stanje u parku, problem može biti građevinska dozvola, problem može biti informacija o prometnoj nesreći nekog bliskom nekom ministru. Da ne govorimo o većim i brojkama težim poslovima. Na sve se to dobivaju odgovori kao da su oni plaćeni za odgovore plaćeni jedino da budu drski, šutljivi i spremni izdiktirati neki drugi broj.

Jedina poruka izravno upućena građanima, nakon pucnjeva i pucanja stabala, ispada da je poziv na čišćenje. No, zaboravit će netko da su siti građani da rade nečije tuđe poslove. S druge strane, galama gospođe iz mjesne zajednice da se čisti samo tamo gdje se vidi opisuje ono kako se oni odnose prema poslu, nama i našim očima. I sigurno nije mamac za neke nove akcije.

Sposobni i izvrsni

Zaboravlja se u oblijepljenim uredima da ljudi koji pune nedodirljive jasle imaju i oči i uši. A mnogi i mozak. Znaju, nažalost, ti mozgovi da su natječaji za prakse i poslove uvjetovani upadanjem u rasplesano kolo u kojem se plesači zavjetuju na šutnju pa se i sami pretvore zbog jedinog džeparca u nijeme promatrače.

Najavljene mjere vlade na odlasku ali i stranaka okupljenih u velikoj dvorani koje glume zajedništvo da će se zapošljavati isključivo sposobni i izvrsni mogle bi promijeniti stvari. Naravno, ako nismo popušili još jednu izglasanu šarenu lažu i ako oni koji upadnu u kolo ne zaborave da su jednom bili galamdžije željne odgovora. A jesmo.

Ovako nam ostaje da okrećemo brojeve na koje se nitko ne javlja, da gledamo u ljude kojima su krivi samo oni koji se usude pitati. Možemo, dakle, ili pitati ili šutjeti. Možemo i otići, ali da na odlasku na svoja vrata nalijepimo natpis da smo mi krivi što nam je ovako. I da dvaput zaključamo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.