Prođe godina bez posla uz najbolju štelu

Naviknute na lažna obećanja, izlizale govore i vrćenje u krug, malo će koga razočarati rezultat nakon podvučene crte pod prošlu godinu. Pogotovo ne one koji s prosječnom plaćom skoro 200 dana rade da se nahrani taj skupi aparat ispraznih govornika i one koji na crno zarađuju kruh kojeg nitko ne vaga.

Ni jedni ni drugi nisu očekivali ništa od gospode u vlasti u prošloj godini, a nemaju vremena od preživljavanja očekivati ni u ovoj. Razočarenje je samo u redovima poslušnika kojima je obećano mjesto, a obećanje nije izvršeno.

Neće pogoditi zaključak da je propala još jedna godina ni one koji su jednom nogom na izlasku iz zemlje. Jer, oni su odlučili otići, a na povratak teško da može nagovoriti šuplja priča. Pogotovo ne kad se dolazi iz nevještih govornika kakvi se nadlaktuju na našim skupo plaćenim govornicama. Godina nije propala ni onima što su svaki dan tražili nešto u smeću. Znaju da će i ova biti kao i ona i da od priče velikana nemaju nikakve koristi. Baš kao ni od njihova smeća. Jer, smeća u njihovim naseljima odvoze se na vrijeme.

Propala godina iza nas, s tek ponekom floskulom kako su europska vrata za nas otvorena – iako nas nitko ne pita želimo li u EU – te s morem nevidljivih reformi neće razočarati ni one usidrene u javnim poduzećima u nekom drugom mandatu. Njihove stolice rijetko se ljuljaju, a ako se i zaljuljaju tek je to ljuljačka stranačkih prepucavanja koje obično završi još jednim garnizonom zakačenih za državnu sisu, na platnim listama poduzeća koja se redovito spašavaju od vidljivih i nevidljivih neprijatelja prvih mjeseci mandata.

Iako se na sve strane govori o lošoj državi, o lopovima na sve tri strane i na strani stranaca, malo je razočaranih. Umirovljenici šute, studenti još više, sindikati tek tu i tamo zagalame kako im je teško, a onda se svi sjete da ispod njih ima još karika socijalnog jada i da ništa bolje nisu mogli ni očekivati od onih odabrane gospode.

No, zato će najveće razočarenje proteklom godinom, uz najviše gunđanja u bradu, doživjeti oni koji su u uhljebljivačkim garnizonskim redovima. To su susjedi, rodbina, najbolji u mladežima, najposlušniji iz biračkih odbora, najaktivniji pri lijepljenju plakata. Oni stoje u redu napućenih usana za državnu sisu slušajući eho obećanja kako će susjed, obiteljski prijatelj, rođak, zet, predsjednik općinskog, županijskog odbora stranke, pa i sam Jedan Jedini dati sve od sebe da se dobije posao. Oni koje nije zapala obećana stolica, najveći su gubitnici protekle godine. Obećani poslovi a neostvareni u call-centru telekoma, u uredu za odnose s javnošću bolnice ili elektroprivrede, na šalterima zavoda, među monterima koji ne mogu na teren zbog godina najveće su razočarenje među mladeži i stareži stranaka.

Razočarali su se mnogi jer je na red u elektroprivredama došao za one iznad 50 godina starosti, a u telekome za one kojima je posao bio obećan u nekom prošlom mandatu.

A previše je šutljivaca stalo u red za posao preko veze da se i djeca visokih dužnosnika i zauzimača fotelja u nadzornim odborima laktaju za svoje mjesto pod državnim neonom. I jedva da ga dobiju. U protivnom, kraj svijeta nastupio je s Novom godinom jer je teško samom sebi, a i društvu koje to odobrava, priznati da prođe još jedna godina bez posla uz najbolju moguću štelu.