Počupani heroji mostarske ulice

Nismo trebali dugo čekati da se, onima koji sanjaju normalne stvari, napokon dosanjane kante za smeće na mostarskim ulicama nađu na udaru izlijeva pijanog, bubuljičavog bijesa neizsanjanih vandala. Samo nekoliko dana nakon kanti koje su svakog normalnog na trenutak utješile da ipak postoje puževi koraci kojima Mostar ide u ''normalu'', pale su prve žrtve.

Godinama se trubi, još valjda od onog vremena kad su roditelji čviljavih vandala sami bili bubuljičavi, kako je Mostar prljav, pa se isto tako godinama raspravljalo je li prljav zato što nema kanti za smeće ili zato što ga oni što nemaju previše u glavama čine prljavim.

Znalo se samo uprijeti prstom u nevidljive vladare, pa reći kako nam je sve u nekoj stvari, pa da se i mostarska čistoća, mora gurati u debelu stvar. Kad su gradski oci i majke napokon prebrojali kante, pa iznašli volje i načina da postave ono što se danas u svijetu smatra muzejskim primjercima u ekološkoj domeni, svi su pljesnuli rukama. Komentiralo se kako su se napokon sjetili, kako je bilo i vrijeme i kako su opet oprali pare na tako običnoj stvari.

Malo se tko od pravih majki i očeva dao u komentar za obiteljskim ručkom, ako ga ima, da sada treba pripaziti s nekom novom pojavom na ulici, pa djeci objasnili da će nam svima biti bolje ako nepokretni limeni ljubimci ostanu nepokretni. No, teško je mladosti sasječenih snova, zadojenoj jeftinim alkoholom sa šankova s natpisima o zabranjenom točenju alkohola maloljetnicima, pojasniti da postoji nešto što se ne dira i što je korisno samo ako nedirnuto stoji.

Teško je nakon promila nadojenih iz boca ohlađenim u kantama s ledom bez fiskalnih računa, a za koje se dužu kreditići kod kamatara, nekome pojasniti da postoji nešto od čega će nam biti bolje. No, neiživljena mladost, koja je u životu do sada vidjela samo svoj kvart a svijet samo na ekranima, nema sluha za bolje. Kad je sve napoako, neka i nove kante budu naopake, misle mladi mozgovi, čije su ruke mirne jedino kad pred ogledalima čupkaju obrve.

Zanimljivo je da sijači pravde nad kantama nisu pokosili mnogo nepravdenije stvari na njihovim ulicama, pa ih čak ni flomasterom nisu takli. Zanimljivo je da nisu stali uz nepravde o kojima trube njihovi sugrađani niti pokazali zube onima koji im život čine tako praznim kakav jest.

Razumljivo je dnekle da mladi ljudi nemaju gdje izbaciti svoje frustracije. Premalo je sportova i sportskih terena, premalo biciklističkih staza i mogućnosti za pražnjenje, kojima bi se trebali baviti da ispušu sve ono što smo im natrpali u glave. No, zamišljeni neprijatelji u njihovim glavama nekim se čudom uvijek ukažu u pozitivnim stvarima. Nisu počupani heroji ulice nikada svoj bijes iskalili na nečemu lošem.

S druge strane, roditelji, ako imaju vremena i volje, trebali bi svojim uzdanicama reći da tamo u nekom normalnom svijetu, o kojem maštaju dok šetaju svojom poderanom ulicom, za njihove glave može biti posla opet samo s kantama. No, ne da ih ruše, nego da ih civilizirano, kao da oduvijek znaju kako sa smećem, prazne iza drugih.