Palimo svijeće, a živi izgaraju pored nas

Kad smo se M. i ja zadnji put vidjeli, ostavili smo puno toga što smo si mislili ispričati za sutra. Sutra sam ja propustio odgovoriti na njegove pozive, a već prekosutra su stigle vijesti da je M. preminuo. Od tada, pa sve do danas, negdje u meni krije se grižnja savjesti što nisam onu noć zadnjeg susreta produžio još nekim pitanjem i što nisam, odgovorivši na poziv, dogovorio novi sastanak, zadržao ga kraj sebe još koji trenutak ili čak promijenio njegov plan za putovanjem i tako spriječio sve ono što je uslijedilo poslije. Ili barem odgodio.

Neće biti pretjerano ako kažem da ne prođe dan a da M. ne smjestim u svoj život. Bio je to prijatelj, koji je, bez imalo uvjetovanja, davao mnogo i cijenio davanje. Bio je to čovjek, unatoč tomu što je morao brzo odrasti u vremenima kad se baš i ne odrasta, i kojeg život nije mazio, vječno s djetetom u sebi, vječno nasmijan, spreman na šalu, ali i na opomenu da život možeš živjeti samo ako ga živiš s drugima.

Čekanje sutra

No, unatoč mojim sjećanjima i grižnji savjesti što nisam još koji trenutak uz sebe zadržao M., što nisam prepoznao da negdje u njemu klija ta klica bolesti, koja će ga odvojiti od svih nas, protiv smrti se ne može. Smrt je postala jedina stvar koja nas čini ljudima jer smo sve drugo podredili sebi kao božanstvu. Smrt je i jedina stvar koji prihvaćamo kao ljudi, puni boli, bijesa i straha, puni želje da se zadržimo na površini ove zemlje.

Nakon pogreba, nikada poslije nisam posjetio groblje i grob u kojeg je M. ukopan. Shrvan, putujući na pogreb, ni put nisam upamtio jer sam s pogledom kroz prozor automobila gledao u prazninu i mislio kako će nas malo doživjeti starost, kako M. to nije zaslužio i, sebično, kako svi mi nismo zaslužili da ga izgubimo. Ostala su zauvijek u meni urezana stabla s groblja, koja samo na groblju mogu biti tako lijepa, truba koja je rezala nebo s pjesmom 'O jednoj mladosti' i pucnjevi u zrak, koje su odradili ušminkani vojnici, koje, siguran sam, M. ne bi pozvao da se netko može pozivati na svoj pogreb.

Ostat će zauvijek urezane u meni suze prijatelja i grižnja što ja ne plačem još jače, što ne umijem kriknuti kao drugi i što nikome u toj boli ne mogu reći da me boli jače jer ga nisam zadržao i jer sam propustio javiti se na njegove posljednje pozive. No, kako vrijeme prolazi, shvati čovjek da se protiv smrti ne može. Shvati čovjek, slušajući kako odzvanja zemlja nad drvenim pokrovom lijesa, koliko je čovjek i koliko su uzaludna sva nadanja da ovozemno nema kraja i da nešto može čekati za sutra.

Život duži, življenje pliće

Jer, u svojim sjećanjima na M., koja unatoč tomu što je prošlo nekoliko godina od njegove smrti, svakim danom postaju sve više radost, a sve manje tuga, podsjetim se kako smo u posljednjem razgovoru najvažnije stvari ostavili za sutra. A to sutra nam se nikada nije dogodilo. Sjetim se kako smo si obećali razrješenje nekog čvora kojeg smo si uvijek zapetljavali, a odgađajući ga za sutra, ostavili smo ga vječno zapetljanog. Barem meni, jer M. je sada tamo gdje ne postoje čvorovi. Barem ne zapetljani ovozemnim petljanjima. I sretan sam jer znam da me M., napustivši me tjelesno, nikada nije napustio duhom. Jer, on je tip koji ne napušta. Tako mi je sad lakše otpetljavati čvorove i smijem im se onako kako smo se M. i ja smijali stvarima koje smo smatrali glupima i prizemnima.

Smrt je nešto što čovjeka, posebno uzdignutog kakav jeste u ovim vremenima koja mu dopuštaju da se vine u ovozemne visine, čini čovjekom. Unatoč borbama da se umre što kasnije i da se tijelo u smrt odvede sa što manje znakova starosti, unatoč tomu što život produžavamo, a življenje činimo plićim, sve nas jednog dana čeka gubitak i odlazak.

Unatoč tome što nas je vrijeme u kojem živimo učinilo potpuno odvojenima od stvarnosti i predalekima od prolaznosti, negdje iza nekog kuta, negdje u nama, u najmanjoj stanici, klija Sestrica smrt. I doći će, odvesti nas i, ma koliko se hrvali i trudili biti nadljudi, učiniti čovjekom i prahom od čovjeka.

Plamen po važnosti

A čovjek u nama, barem jednom godišnje, s vrećicom svijeća se zaputi na groblja i pali plamen po važnosti. Paleći svijeće po prioritetima, palimo negdje u nama strah od odlaska i grižnju savjesti što nismo produžili komadić svojeg života s onim nad čijim grobom stojimo. Gledajući u plamen svijeće, tražimo nečije oči i nečije riječi, onako ljudski proklinjući smrt - a koja nam je ustvari početak života - i opet se (ne)svjesno zatvaramo u sebe i propuštamo produžiti komadić života s onim tko pored nas gleda u svoj upaljeni plamen.

Dok, barem jednom godišnje, palimo svijeće po važnosti i kitimo cvijećem domove tijela bez duše, propuštamo iskoristiti život s nekim pored nas čiji ćemo pogled i riječi tražiti u nekoj novoj svijeći i tako sjećanje na njega, zbog propuštenih trenutaka, učiniti tugom, a ne radošću.

*tekst objavljen u mjesečniku Naša ognjišta