Nitko neće odgovarati za put Mostara prema dnu

Točno prije godinu dana objavljen je tekst u kojem stoji kako Hercegovačko-neretvanska županija čeka mjesecima neki ponedjeljak da bi napokon dobila vlast.

Tad, deset mjeseci nakon prvog obećanja da će koalicija postići dogovor, objavljeno je kako će vlast krenuti s radom početkom sljedećeg tjedna. Pa se onda ponovno čekalo da osvane jedan famozni ponedjeljak, da dogovor padne kako bi ''vlast radila u puno kapacitetu''. I dočekalo se. Vlast, kako tako, radi. Doduše, ne žele reći za koliko novca iako se rad sveo na samo nekoliko sati. No, nitko više ne spominje mrcvarenje niti ikome više padaju na pamet natezanja za formiranje vlasti.

Danas, godinu dana kasnije, za 365 dana izmrcvareniji njihovim kapacitetima, zidamo šutnju pred još jednim neostvarenim obećanjem. Nitko, ako netko i jest onda je to izbrojivo na prst jedne ruke, danas više ne spominje poraz demokracije u BiH, poraz vođenja politika i lažnih koalicija. Nitko ne diže glas nad činjenicom da će građani zaglavljeni na obalama Neretve još jednom gledati kako svi drugi biraju, a da oni nikakvog izbora nemaju.

Da stvar bude gora, niti jedna politika, bez obzira na predznak i na to je li ona strana ili naša, niti jednim slovom nije rekla da se kaje što nije uspjela omogućiti da ljudi 2016. godine, kad se mogu izabrati boje očiju djece prije njihova rođenja, izađu u poluobnovljene škole i obave jednu tako jednostavnu radnju. Ubace listić u na za to predviđeno mjesto.

Nitko se od silnog predizbornog zanosa nije udostojio reći da je krivac za to da će novih 365 dana proteći u mostarskoj šutnji i da su sve njihove ljubavi pale na mostarskom pitanju. Nitko, čini se, nije iskreno ni želio da se riješi problem zahrđalih izbornih kutija u Mostaru. Naslušali smo se, doduše, rokova, ali i nagledali njihovog probijanja i najčešće iz medija i polutekstova saznavali da netko tamo glumi neko dogovaranje.

Mostar je otupio od svojih nekih ponedjeljaka i obećanih sljedećih tjedana. Mostar više nema snage da krikne da netko mora odgovarati i priznati krivicu za propalu ljubav u koju su se kleli. Bez obzira na predznak, stranjsko ili naše. Grad, reći će neki, funkcionira i bez popunjenih listića. Ali, ispod površine, oni koji žive u njemu i koji se sapliću o njegovu stvarnost, znaju da ga nesvanuti ponedjeljci guraju u jedno mračno jučer.

Vrijeme curi. Govori to uporno dok teče i zagađena Neretva, ali nitko je ne sluša. Proći će još nekih 365 dana obećanja, proći će tisuće malih života u njihovom tapkanju na mjestu i Mostarovom galopu ka dnu za kojeg nitko, bez obzira na predznak, stranjsko ili naše, neće odgovarati.