Nikad nam neće biti dosta naših smrti

Tisuće smo puta otkopali svoje mrtve i rastresli njihove kosti da bismo živima nešto dokazali. I nije nam uspjelo. Niti jednog puta.

Uz dužno poštovanje ubijenima, nitko od njih, niti u jednom nedovršenom ratu na ovim prostorima, na kraju nije pokopan u bolju zemlju niti je zemlja, što je razvlače nad njihovom krvlju, postala boljim i sretnijim mjestom za one koje su mrtvi ostavljali za sobom. Ne žive, nego neubijene. Jer svi smo u ovoj zemlji, u kojoj se zločini ne priznaju i rastežu poput nerazvaljive igračke, živi, zarobljeni mrtvaci.

Kad u srijedu o haaško drvo lupi haaški čekić neće to biti kraj jedne krvave priče. Bit će to novi početak, kao pucanj za novi start utrke u kojoj ćemo se udaljavati jedni od drugih ma koliko govorili da će nas istina, ili ono što proglase istinom, zbližiti. Nikako i nikada nećemo reći da nas je jedna presuda približila i stavila nam živote na normalne noge za korake jednih prema drugima.

Nikad nam neće biti dosta kazne niti će nam ikada biti dovoljno naših smrti da dokazujemo i sebi i drugima da smo mi ubijani a da nismo ubijali druge. I tako iznova. Bez obzira na presude, bez obzira na godine iza friške krvi i tvrdnje kako ne želimo ništa samo živjeti jedni pored drugih.

A vjerojatno bi ovi neubijeni i živjeli mirno u svojoj boli sami sa sobom pored drugih neubijenih da nije onih što se naoružaju kostima, oboje krvlju mrtvih i natope suzama ucviljenih pa krenu u obračune za pravdu dok s druge strane u ime svoje pravde i kostiju svojeg naroda svijet grade samo sebi.

Presuda, ma kakva ona bude, neće biti dovoljna žrtvama. No glasniji će biti oni što u ime tih žrtava, zveckajući oružjem i kostima mrtvih koji, da su znali da će njihovim živima upravljati ovi koji upravljaju, nikad ne bi ginuli za njihova bogatstva i tuge svojih najmilijih. Uživatelji života galamit će nakon presude glumeći da brane narode, a ustvari će gurati otrove u još nezacijeljene rane, a onda se okrenuti svojim svakodnevnim političarenjima i svojim bezbolnim životima.

Jer, treba smisliti novi način vladanja, izdržati još ovaj krug pa krenuti u novi, a onda iznova osvajati strateška mjesta i odabrati one koji će znati napisati najbolje govore za neku novu priliku licemjerja nad mrtvima.

Kad lupi čekić o haaško drvo, neće se ustati niti jedna žrtva, niti će se ispraviti bilo kakva nepravda. Bit će to novi rez među nama, novi rez nad starom ranom i nova epizoda za naše mržnje koje, vrijeme nam svjedoči, nemaju kraja.