Nerekonstruirana kultura i govancad u Mostaru

Podijelila se ovih dana, kao i obično u Mostaru, javnost, pa su skoro podjednako zadovoljni i nezadovoljni obnovom, od milja rečeno - rekonstrukcijom, mostarskih ulica. Vlast se psuje. Ako je ima. U izmrcvarenom gradu jedni tvrde kako će biti ljepše, drugi tvrde kako je bilo puno važnijih stvari za poravnati, iako i ono što se sada ravna nije ravno.

A bit će. Kažu izvođači radova. No, toliko toga se ukrivo ravnalo da Mostarci imaju pravo sumnjati da neće zapinjati o mozaik nečije vizije uređenja grada. Jer, zapinje se za rekonstruirane pločnike već mjesecima, pa se na mjestima gdje su zacrtani prilazi za dječja i invalidska kolica ustvari zaboravljene i smećem zatrpane rupe. I nikog nije briga. Ni one koji ravnaju, ni one koji bacaju, ni one koji se plaćaju da čiste i kažnjavaju.

Sumnju u dovršetak obećanog i dovršavanje započetog pojačavaju i nikad postavljena moderna tipkala na semaforima predstavljenima kao najmodernije nešto što je svijetlilo na mostarskim prometnicama. Jer, oni koji rade, grade i rekonstuiraju računaju na loše pamćenje i pregršt većih briga onih koji žele barem fizičke promjene u gradu. Opravdanje vide i u ponavljanju mantre kako postoje i važnije neriješene stvari u državi, a one koji govore o tome napadaju kao rušitelje naroda i vlasti. Zbog toga, umjesto tipkala imamo rekonstuirano tapkanje u mjestu.

Vlast se napada, ma kako skrpljena i potrošena bila, ma kako bila sastavljena od klimača, a ne mućkača glavom. Nije da nije zaslužila, ali ni napadači nisu ništa manje zreli za promjene u glavama.

Ako se i izravna mozaik rekonstrukcije, i kružni tok umjesto iskasapljene plastične jajaste konstrukcije postane pravi osmišljeni krug, ostat će nerekonstruirana kultura u začaranom krugu.

Ako se i označe pješački prijelazi bojom koju za pranje para neće sprati prva kiša i rijetko pranje ulica, malo tko će stati pješaku. Ako se i posadi koje stablo umjesto onih posječenih i sredi nekoliko četvornih centimetara zelene površine, neće se gospoda koja vapi za ljepšim gradom sageti i pokupiti pražnjenje svoga psa. Jer, ima gorih stvari od govanceta na rekonstruiranoj cesti, uz stablo, na travi i na sred pločnika. Bio on grbav, rupičast ili rekonstruiran, a pražnjenje meko, tvrdo, veliko, malo, tamno ili blijedo. Jer, lakše je lajkati napuštenog psića nego iza svojeg ljubimca pokupiti probavljenu ljubav.

Neće se, ako je u rekonstrukciju uračunata, smeće naći u kanti, jer ionako svi svugdje bacaju smeće, pa se papirić, dva, tri, boca ili masni papir od nečistog grilla neće niti primijetiti. Ima većeg smeća od onog iz naših džepova. To je u njihovim džepovima, pa nam daje za opravdanje da budemo prljavi dok pljujemo na prljače u vlasti.

Neće se pokušajem biciklističke staze voziti u pravim smjerovima, niti će raditi zvonca. Ionako oni koji žele zdrav život i čisti grad malo voze po pločniku, malo po cesti, malo preko pješačkog, a uvijek kroz crveno. Jer, u njihovim glavama postoje veći prekršaji od njihova pedalanja.

Hvale se investitori i izvođači kako će grad dobiti novo lice. Svjesni kako kod nas stvari idu, dobit će netko nešto i za osmijeh a i za gledanje kroz prste. Reći će kako ima i većih problema u državi od toga.

Zato nas kružni tokovi, obojene ulice i nekoliko centimetara četvornih zelenih površina neće okrenuti u pravi smjer. Jer, dok svojom govancadi peremo ruke, neprestano se pravdamo tvrdnjom kako ima onih većih. Koristili mi rekonstruriane ulice ili ih, od milja, rekonstruirali.