Nepredviđeno mjesto bez izbora
Svaka priča s nekim sa strane – malo dalje, uređenije strane – tko dođe u Mostar počne ili završi o smeću i kantama za smeće. Između toga, ulovi se red visoke i lokalne politike i apsorbira nered uz zaključak kako godinama nema izbora.
Tako se filmaš iz Zagreba ovih dana požalio kako je pola jedne mostarske ulice prošao s opuškom u ruci ne znajući kako se to kod nas baca. Naučio čovjek, živeći u staroj gradskoj jezgri, da dokrajčenu cigaretu ugasi i baci u ''za to previđeno mjesto''.
Zato ga zbuni kad shvati da čitav grad postane mjesto za opuške i razne vidove otpada, pa sam grad postane jedno obično nepredviđeno mjesto.
Manjak takve sitnice poput kante za otpatke ili ''predviđenog mjesta'', glupo je više pravdati visokom politikom. Vidjeli smo da i u većim nakaradama od nas neke tako obične stvari postoje i funkcioniraju.
No, nedostatak kanti za smeće pretvori ljude u bacače opušaka i papirića gdje god, a onda sa sitnim bacanjima krenu i ona krupnija, pa se nitko ne trza ako promaši kontejner, pa se disciplina rješavanja otpada prenese u onu bacanja s prozora i balkona. A onda se gostima, koji žive u gradovima s predviđenim mjestima, pravdamo kako su zabrinute glave za visoku politiku zbog pomanjkanja predviđenih mjesta samo privremeno pretvorili grad u nepredviđeno mjesto i da će se to, dok se poslože kockice, ipak riješiti.
A onda sami sebe ulovite u zamku i kažete kako pri slaganju kockica ne mislite na slaganje po kojem se zapinje kao kod nas.
Dakle, godine neimanja predviđenih mjesta pretvorile su nas u bacače otpada kakvih nema nadaleko. Baš kao što su nas godine neimanja zelenih površina pretvorile u parkiraše automobila na stvrdnutoj zemlji uz pločnike, pa smo s vremenom počeli parkirati po pločnicima, uz pločnike i na sva nepredviđena mjesta jer godinama nismo imali kvalitetnog rješenja ''za to previđeno mjesto''.
Samo još nismo počeli parkirati na stabla jer je u silnim planovima rekonstrukcija sve manje za njih predviđenih mjesta unatoč lako predvidljivoj potrebi za hladom u ljetnim mjesecima. Stablima smo predviđena mjesta oduzeli asfaltiranjem, betoniranjem i sječom nakon kojih nema predviđenih sadnji.
Godinama nemamo izbora, pa smo se umjesto glasača pretvorili u glasnike nemoći jer za njihove nepredviđene greške s predviđenim koristima samo za odabrane kazni nema. Pitanje je, ako nas je već nepostojanje toliko predviđenih stvari unazadilo, znamo li, ako već godinama nemamo izbora, kako baciti glasački listić u za to predviđeno mjesto.
