Neizlječivo štucanje u Federaciji

Godinama već živimo zaglavljeni u sapuničnoj ljubavi dvije vodeće stranke u Federaciji BiH. Vodeće, jer ih volja građana godinama ostavlja na tronu dok oni bezvoljni nemaju pretjerane želje za glasovanjem i promjenama, ni volje za volju. A, u jednu ruku, može se i potvrditi naizgled najplića, ali i najizlizanija, definicija politike: svi su oni isti. Čemu onda remetiti bezvoljne.

No, činjenica je da smo zarobljeni u glumljenoj ljubavi i da to sapuničarenje Federaciju BiH, tu administracijom natrpanu nakaradu, godinama drži da tapka u mjestu i da tapkanjem klizi unazad i unedogled.

Nevjerojatno je da dva glavna lika u ovoj političkim polubudalaštinama natrpanoj baruštini, grle jedan drugog do te mjere da ni sami sebi ništa više ne vjeruju. Bar kad je u pitanju ljubav u neizbježnoj koaliciji. Nedavno je tako Dragan Čović rekao kako je razgovarao s Bakirom Izetbegovićem o Stocu i svim pljuskama opaljenim u izbornom procesu. Nije trebalo dugo čekati da Bakir Izetbegović kaže kako razgovora o stolačkom kaosu nije bilo. Možda je bošnjačkog lidera uvrijedilo što je hrvatski lider rekao da mu je dao pet-šest dana da redi stvar u svojim redovima, ili između redaka, pa je odbrusio partneru. Svejedno, nakon prepiske u medijima, sve je stalo, a neupućena javnost u BiH nikada neće saznati jesu li dva glavna igrača uopće prozborila i riječ o novoj pukotini na ušivenim i uneređenim gaćama koalicije.

Valja se sjetiti da ovo nije prvi ovakav slučaj kad je u pitanju komunikacija dvojice političara. Slično se dogodilo i na mostarskom slučaju kad je Čović rekao da mu je s bošnjačke strane rečeno da je mostarska zagonetka dobila odgonetku. Ni tada nije trebalo dugo čekati da zagonetka postane nova zanovijetka, a da javnost, koji čini se ne šljivi nitko ni dva posto, ostane kratkih rukava po pitanju istine.

Nažalost, a nekima na sreću, mi u Federaciji BiH, tom neuspjelom eksperimentu istinskog suživota u kojem je sastavni dio življenja podmetanje nogu i dizanje ruku protiv, osuđeni smo na njihovu ljubav. Kao siročići, gledamo kako se brak raspada i ne možemo sebi dođi kako dvojac savršeno prerasta u sretan par kada dođu gosti. Čim se zatvore vrata slijedi raskol, razlaz i igra riječi. Naravno, bez istine.

Bilo bi lijepo od koalicijskih golupčića da napokon svojim ovcama priznaju kako njihova ljubav ne postoji i da su u koaliciji samo zato jer ih skučeni prostor, loša ponuda i dobro uvježbani glasački mrtvaci ostavljaju na tronovima. Trebali bi, kad je već prilično puklo u Stocu, da jedan od njih dvojice stisne nikada žuljem oskrnavljenu ruku, lupi o stol i kaže kako je dosta glume i da osmijesi, kao u braku koji godinama puca a ne puca zbog djece, prerastu u prave naoštrene zube.

Možda je vrijeme da popuste glumljeni zagrljaji, pa da napokon Federacija dodirne dno ili dno dna, da se podvuče crta pod sve ono što su nam oduzeli i da krenemo nanovo. Život nam prođe u njihovom grljenju i prividnom šamaranju, u čekanju da nam kažu jesu li pričali i što su ispričali. Prođe nam život u idejama sa strane kako bi trebalo nešto mijenjati, a mi nagutani sapunjarskih balončića, slušamo samo da se u potrazi za rješenjima sjeda za stol. I štucamo. Baš kao da netko misli na nas.