Neće da rade

Otkuca tako na kalendaru vrijeme kad se krene razmišljati o odlascima na odmor, na odmak od zbilje koji, opet zadano, mora biti negdje na moru. Jer, eto, vruće nam je i vrućije nego lani pa se mora tražiti hladniji hlad i mirnije more nego što je bilo i nego što nam treba.

I dok slušam s jedne strane kako se kuju planovi o boljem ljetu nego lani i o tome kako će se, unatoč svemu, ipak potruditi da se ljetuje pa se pružiti financijski puno više od onog koliko se može pružiti i puno šire od običnog ručnika na plaži, čujem kako neki drugi ljudi, s drugačijim razlozima idu na Jadran.

Najveći teret razvući ručnik

Naime, kaže mi prijatelj kako će njegov otac, čovjek u prilično odmaklim godinama, ovo ljeto, iz Središnje Bosne, potegnuti put mora kako bi odradio neke poslove koje nitko drugi ne želi. Fin je posao, kaže, fin je i obećani novac. No, problem je u tome što nema koga povesti sa sobom. Neće, kaže, ne upirući prstom ni u koga, da rade. Svi bi valjda da i je najveći teret razvući ručnik na plažu i pružiti se puno više nego se pružiti mogu.

A jednostavnom definicijom Neće da rade, proslavio se, ni kriv ni dužan Mate Vukorepa, iz Planjana Gornjih, mjestašca u Općini Unešić, u Šibensko-kninskoj županiji u Hrvatskoj, kad je jednostavnim jezikom razotkrio problem današnje radničke klase, koja bi samo odmarala.
Matu su Vukorepu kamere HRT-ove emisije More ulovile kad su mu valovi htjeli baciti barku tamo gdje je njima volja i tad je nastala legendarna emisija u kojoj jednostavan čovjek, još jednostavnijim jezikom, razotkriva našu stvarnost.

''Slušaj Ante, (Ante Granik, HRT-ov novinar), niko neće radi, svi se žalu na državu! Moran ti nešto reć, svi se žalu na državu. Pogledaj i’ Ante molin te koliko i’ na rivi šeta... Dignen se ujutro, ima kostela velika, igraju na karte. Pet sati. Ja se vraćan uveče, jopet oni idalje igraju!'', rekao je Mate tada u kameru ne sluteći kakvu tešku istinu govori.

Usamljeni rad

Neće, dakle, da rade, rekao je Mate, koji svaki dan tridesetak kilometara putuje do obale da bi se otisnuo na more u ribolov dok oni uz obalu smatraju more tako dalekim i suhim.

A da neće da rade, opet ne upirući prstom izravno u nekoga, govori mi i vodoinstalater kojeg, upravo zbog nedostatka radnika, čekam nekoliko dana da se uhvati u koštac s renoviranjem dotrajalih cijevi u mom stanu. Nudio je kaže pristojan, ponekad i težak posao, mnogima. Nudio je, kaže, možda i više nego što bi trebao. No, nije našao nikoga. Svi bi, kaže, nešto jednostavnije, nešto da se dokažu i svoj dokaz da izvagaju na nevidljivoj vagi. S druge strane, većinu njih, počastit će iz samilosti sitnišem i cigaretom jer, kako navodi, onima koji neće da rade, manje je poniženje prošenje nego zamolba za posao.

Kaže mi kako je sada sezona posla, kako on, osuđen na usamljeni rad, jedva stiže, a ponekad ni ne stiže sve dogovoreno i obećano. No, oni koje je molio da rade, a koji su njega molili za kovanicu i cigaretu, uvjereni su da odlazak nudi neka bolja radna mjesta.

A da se radno mjesto ne shvaća ozbiljno i ne stavlja pod povećalo mogućnosti, govori možda najbolje i fenomen prosvjeda u veljači 2014. godine koji su stresli strešenu Bosnu i Hercegovinu. Tada je masa željela nekakve promjene u zemlji kojoj je svaka promjena dobro došla. No, oni su tražili da samo zamijene one koji, po njihovom (a sigurno i po mnogima drugima) ne rade ništa. Iako su se možda i čuli razumni razlozi za promjenu, promjena koja se nudila nije bila ništa drugo do onoga što je već bilo ustoličeno u komplicirani aparat države.

Što je to negdje i što je to nešto?

Prosvjednici su, naime, htjeli samo da oni koji su trenutno u foteljama, napuste fotelje i da njihov (ne)rad nastave oni. Jednakim žarom i jednakom dinamikom kakvim su ga radili oni izvikani, kupljeni i uhljebljeni. Njihov su nerad željeli zamijeniti svojim neradom uvjereni da je bolje da ne rade oni nego netko drugi i da će njihov pošteni nerad biti bolji napaćenom društvu od nečijeg tamo nepoštenog nerada. Tako je propala jedna neradnička revolucija protiv neradnika.

Otići će tako prijateljev otac na Jadran, u vrijeme koje drugi zovu sezona, sam, bez gladnih ruku iz napaćene zemlje. Radit će i zaraditi, dok se drugi protežu puno više i duže nego im ručnik može pokriti pijeska na plaži. Radit će i zaraditi za jesen i zimu u kojoj će slušati, uz fijuke vjetra u ispražnjenim ognjištima, kako kruha i budućnosti nema bez daljine.

Slušat će i vodoinstalater, trudeći se pohvatati sva mjesta na kojima treba obaviti posao, uz molbe za cigaretu i sitniš, kako posla nema i kako se samo tamo negdje daleko može nešto. Neće čuti definiciju što je to negdje i što je to nešto. Ostat će sam, bez pomoći i izbora pomagača jer, kako sam kaže, neće da rade.

Zvuk rada čovjeka

S druge strane, svi će se diviti mudrostima Mate Vukorpe, (čovjeka kojeg morate odgledati na mreži svih mreža), te prosipati komentare kako je jednostavan čovjek, jednostavnim rječnikom rekao kompliciranu istinu. Potom će uprijeti prstom u neke druge neradnike, nikako ne u one u sebi, i reći kako bi bilo bolje da se neki pomaknu s mjesta i napokon krenu raditi nešto. Nitko neće vidjeti kostelu iz Vukorepine priče iznad sebe. Svi će je vidjeti nad drugim.

I dok netko ovo ljeto bude kivan na cvrčke što remete mir, rijetki će pomisliti na zvuk rada čovjeka koji nikoga sa sobom nije mogao povesti na posao. Rijetki će se odreći užitka da bi pomogli mom vodoinstalateru da obavi sve dogovoreno. Svi će se, kukajući kako je vruće, pohvaliti kako su čuli za mudrosti Mate Vukorepe, kojem nije daleko, nakon rada u polju, otići tridesetak kilometara do mora i baciti mreže.

Nitko neće vidjeti kostelu iz Vukorepine priče iznad sebe. Svi će tražiti opravdanje za bijeg i neki drugi hlad.

*tekst objavljen u mjesečniku Naša ognjišta