Ne trza nitko na napušenu stvarnost

Tako to kod nas ide – i ''mali'' naučili od ''velikih'', (iako kod nas vlada ludilo veličina pa su svi veći nego što bi trebali) pa kad ih se prozove – šute. Vješto poput političara kad ih se prozove za kriminal (na nerad ionako ne trzaju), odgovorni su zašutjeli na informaciju da srednjoškolci u školama redovito na nastavi sjede naduvani.

Kažu, to ih opusti, a nastavnici kuže, ali im ne mogu i ne žele ništa. I to je, otprilike, jasna slika kako se kod nas rješavaju (srednjo)školski, a i svi drugi problemi. Bitno je, dakle, biti daleko od stvarnosti i žmiriti na stvarnost.

Na ovo se šuti jer bi bio nerješiv problem i jer bi bilo previše krivaca, a zna se skočiti novinarima u oči kada se prozove nadležne da zbog potresa djecu puštaju kućama ranije bez da obavijeste roditelje, zna se zagalamiti na medije kad se krenu razotkrivati razlozi za skraćivanje rada zbog vrućina i hladnoća, kad se krene grebati po radovima na uljepšavanju škola i opremanju iz sigurnosnih razloga.

Zna se skočiti u obranu školstva kad se krene pričati o našteljenim natječajima za upražnjena mjesta i tjeranje starijih prosvjetnih djelatnika na skupljanje radnih sati samo da bi se uposlio kakav zaslužan, polunaučen podobnik. Brani se školstvo kad se zagalami na teške torbe i nepismene udžbenike i kad se krene udarati na kadar. No, kad se priča o jadu u koji se puštaju djeca, onda se šuti.

I zaista, možda samo luđak vjeruje u to, ali da je negdje netko drugi u nekoj drugoj državi izrazio sumnju da su klinci naduvani, a nastavnici na to tupi, bilo bi itekakve frke. No, kako to kod nas obično biva, treba prešutjeti (teške) optužbe, pogotovo ako one dolaze pred ljetni raspust. More će sve isprati, a onda će ionako uslijediti novi problemi s vrućinama i početcima nastave.

A nije riječ ni o kakvim izmišljotinama. Riječ je o stvarnim svjedočenjima srednjoškolaca koje, čini se, nitko ozbiljno ne shvaća pa čak ni njihovi roditelji. Jer, nije skočila niti jedna udruga da kaže suprotno ili da barem izjavi kako djeca članova udruge to ne rade, a da ne znaju za druge. Bitno je baviti se površnim problemima, bitno je nahuškati klanove jedne na druge prije raspodjele dnevnika i poslova, i zaplakati nad skupoćom knjiga, a kad treba uprijeti prstom u dijete, onda je lakše okrenuti glavu na drugu stranu i glupo vjerovati da to rade sva djeca osim moga.

Nitko nije trznuo na napušenu mladost u klupama. Nitko toj mladosti nije ni pojasnio što to dobro, a što loše unose u svoje tijelo. Svi čekaju da završi sat, pa da odahnu i zapale. I oni što uče i oni koje uče.

Oni koji daju zeleno svjetlo za nemar na katedrama ne otpuhuju. Njima je svejedno. Što tuplja mladost i šutljiviji roditelji i kadrovi to će biti opuštenija vladavina.