Mržnja na brodu koji će potonuti

Navikli smo slušati kako se volimo, kako smo jedni uz druge i kako se mrzimo i dijelimo samo kroz prste i usta nekakvih usamljenih pojedinaca. A kad zagalame ti pojedinci i u svojoj galami ne budu baš tako usamljeni, onda slušamo šutnju.

A ustvari, dok nas bombardiraju našim ljubavima, mržnje se lagano migolje i truju onako kako je najopasnije trovati, šaptom i podmuklo, uz tek nekakvog galamdžiju koji nas, eto, podsjeti da se mrzimo samo u usamljenim ispadima.

Mržnja se, kao i svaki trn, oštri iz malena. Kome se da sjećati u ovoj zemlji u kojoj se sjećanja neprestano prizivaju, sjetit će se kampanje u kojoj otac žrtvuje i javno izlaže svoje dijete samo da bi upozorio, i izmalena trn naoštrio, kako tamo negdje postoje din-dušmani. Sjetit ćemo se i dječaka koji u navijačkoj euforiji uzvikuje parolu koju je pokupio iz nemara i neprestanog forsiranja parole kao nečega čime se mrzimo. Sjetit ćemo se ne prelaska mostova, napada na žive, mrtve, bogomolje i bogove. A forsiranje, navodno iz pozitivnih poriva nekakvih navodnih osviještenja nas zauvijek onesviještenih, ustvari je tinjanje paranoja da nas uvijek netko negdje mrzi.

Kao što je sve u ovoj zemlji naopako, tako se s vremena na vrijeme, brižno uokvirena i čuvana, mržnja potegne u pravilnim razmacima, da nam poput bubnjeva roblju koje vesla na brodu - a koji će sigurno potonuti - zadaje ritam za put kojem smo odabrali da nema povratka. U ovom luđačkom predizbornom vremenu, predvremenu kad luđačke košulje tek malo raskopčamo da možemo lakše dahtati, mržnja se provlači iz šapata u galamu u stranačkim šamaranjima. Potom se, bez imalo srama izvuče na pozornice, za koje ćemo rijetko saznati tko ih plati, i zavitla se njima u sva naša eha. Onda se ne govori o usamljenim ispadima, nego o dugoročnim strategijama. Naravno, sve umotano u usijani papir.

Stoga ne čudi da, izloženi neprestanom mantranju nekakve mržnje, umotavanu ovako ili onako, mlohavi kakvi jesmo, ne reagiramo na užase pored sebe.

Kako smo navikli slušati, tako smo naviknutiji šutjeti na sve ono što se događa pored nas, pa čak i onda kad netko, makar i neizravno, dotakne slobodu misli, te jedine slobode koja se još u nama, koliko-toliko, hrva da je ne samelju veliki i veći mislioci naših zbilja.

Dok se s jedne strane marketinški dobro isplative mržnje razvikuju na sva zvona, s druge se strane, pod krinkom nekih usamljenih ispada, šuti i bira razloge za prešućivanje. Danas, u vremenu upiranja prsta u druge – a to neupiranje prsta u samoga sebe koštat će ovu ionako potrošenu zemlju – zastrašuje vaganje i opravdavanje mržnje.

Velika bolest kod nas se liječi zavojima koji tješe da je riječ o samo usamljenim pojedincima koji nisu baš tako usamljeni kako se čini nego im ulje na vatre dodaju i oni koji bi nas, ovakva bezglava stada, trebali umiriti i odvesti u smislenijem smjeru.

Napad na mišljenje, na izražavanje, na slobodu da se slobodno misli i slobodno bude slobodan u mišljenju, ne bi trebao biti prešućen. A nedavni napad i poziv na linč na novinarku, koja ima malo više hrabrosti od svih onih koji pamet imaju samo za prosipanje i glavu samo za uvlačenje gdje smrdi, samo je dokaz kako bubnjevi broda kojeg tone udaraju sve jače.

Dokaz je to licemjerja gdje ni oni u čije se ime napada a ni one čije je ime napadnuto, neće reagirati jer, uzgajivači malih mržnji znaju kako i kad im ona treba. Redovito je to preko nečijih tuđih leđa i preko nečije tuđe slobode.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.