Mostarsko smeće i dalje šuti

Ništa se nije promijenilo. Nakon teških riječi i ozbiljnih optužbi na račun onih koji bi trebali brinuti o mostarskom smeću, stiglo je tek nekoliko mlakih odgovora i nove ozbiljne optužbe, a onda je nastao tajac. Mostarsko smeće i dalje šuti, mostarske nemarne ruke i dalje nemarno bacaju i nemarno kupe smeće.

Nisu nestali svi mali dnevni boravci bačeni pored kontejnera, mali zidovi, velike i male kade, namučene wc-školjke i iskucana vrata. Kante za otpatke promijenile su neke navike, ali su onda i one pale u sjenu nemara.

Dok bi se u nekim normalnim sredinama zasjelo i dobro promislilo o nezadovoljstvu građana i izmicanju kontroli komunalne kulture u gradu, kod nas je nakon nekoliko talasanja sve stalo. Građani se izmorili, klikovi se ispucali i mostarska tužna priča, unatoč teškim riječima, nastavila se šutke kotrljati dalje. 

Zasjelo se kod nas tek kad su poslana ista pitanja na više različitih adresa. Dogovorilo se, valjda – jer mi nikad ne saznamo što se dogovorilo, da se ne talasa. Priča će proći, a onda će doći vjetrovi i premjestiti što se premjestiti da daleko od očiju.

Iz odgovora i pokušaja odgovora, javnost je tek uspjela saznati da je komunalni sustav u rasulu. No, nije im to trebao nitko ni reći. Ulice sve govore. Mete se, ako se mete, po planovima iz prošlog desetljeća, kontejneri se raspoređuju po nakaradnim i nepravilnim pravilima i prazne u čudnim ritmovima. Svi, prljavih ruku, peru ruke. I ostanu prljave.

Samo je malo jasnije da ni u smeću nije sve tako crno-bijelo. Službene odluke u gradu stale su nakon što su ostala zaključana birališta. Život i smeće nisu stali a želja da bude drugačije skrila se pod navodno stotine važnijih stvari i bačena pod čuveni kišobran viših razina i problema koji se moraju riješiti prije toga. Zato se, navodno, mete po starim pravilima.

Malo tko normalan vjeruje da će mostarsko smeće riješiti bilo kakve, iako jednako važne i prljave, ustavne promjene i više razine. O mostarsko smeće zapinje posrnuli Mostar i nema ga tko rješavati do Mostara.

Građani upiru u Grad, a Grad u građane, a krivci su i jedni i drugi. Ni jedni ni drugi nemaju opravdanja ali građani nemaju izbora a Grad im, izabran i ustoličen da nudi, ne nudi rješenja. Ako se već javno objavi da komunalno poduzeće nema dozvolu da uklanja krupni otpad, onda je Grad trebao dati odgovor zašto je to tako i ponuditi rješenje za odvoženje otpada. Ako već, kako se tvrdi, ne postoji plan održavanja grada čistim, onda je netko nakon teških riječi trebao donijeti plan. Ili barem reći da barem postoji plan o planiranju.

Dok bi u nekim normalnim sredinama na javno iznesene optužbe reagirali svi prozvani i oni pozvani da provjere ove doslovno prljave radnje, kod nas je sve stalo nakon nekoliko prozivki da je sve stvar samo nekog napada nekog umišljenog neprijatelja neke umišljene naše i njihove stvari.

Ne postoji, složit će se vatko normalan, niti jedna viša razina od one razine na kojoj mali čovjek svakodnevno balansira. Zatrovan prostor za život valjda je jedna od ključnih stvari za počistiti, a ''mizeran'' problem sa smećem valjda najlakši način odgovornih da ljudima pokažu da se netko brine o njima.

Iako ne mora uvijek biti tako, ali su nas tako navikli svojim ponašanjima, vlast je uvijek kriva za sve. Kriva je jer građanima nije omogućila izbor, jer ih je natjerala da prihvate prljavštinu kojom se skrivaju tuđe nečistoće. Ljudima, ma kako prljavi bili, nije data mogućnost da budu čišći i čisti niti je itko kaznama ulio strah u kosti bacačima svega i svačega na mostarske ulice. Vlastima su pak krivi oni na razinama ispod i ljudi koji nemaju kome drugome psovati nego onima iznad sebe.

A nakon psovki i sastanaka zbog talasanja, kao i na sve drugo, na slučaj se zalijepi rok trajanja, pa se ne talasa i ne klika. No, poželjeli bi mnogi da se mostarska prljavština može riješiti klikanjem, kao što su se to nedavno riješila krila nad Mostarom. Samo, metla je teža od miša a i besmisleno je za njima čistiti njihov nerad.

Grad se hvali krilima, koja su naklikali građani, i željom da bude prijestolnica kulture. Postoji, međutim, i borba za prijestolnicu ekologije. Samo to nikako da dođe na stol kad se sastanci zbog istih pitanja hitno i tajno organiziraju.