Male smrti i veliki mi: Još jedna šutnja nad životom djeteta

Puno toga nam se dogodi jer nismo naučili. Ili zbog ludila i divljaštva kroz koje smo prošli, ili jer smo nakon tog ludila i divljaštva ispreskakali normalan razvoj, ili jer nas nisu naučili. Puno toga smo, doduše, i naučili. A od tog puno, naučili smo puno toga loše i pogrešno.

Eto, naučili smo kako su neki učitelji greškom postali učitelji. Naučili smo kako su neki greškom postali novinari i to najraspisaniji i najglasniji i najnizdlačniji. Što su vjerujem mnogima, jer živimo u vremenu upiranja prstom i paranoičnih vaganja, i ovi reci.

Nakon novinara i prvih pera, naučili smo i da nas neki greškom liječe i čuvaju od bakterija i kako neki griješe dok odlučuju o gradovima, prostorima, budućnostima i razinama. Izmoriše nas uzimanjima, dižući svoj amaterizam na oltare malih bogova. Spuštajući nas ostale u sjene i mrakove svojih svjetova.

Onda se čudimo, nažalost samo nakratko, kako nam djecu u školama pravilno uče samo na razdvajanje. E tu ih, nakon podjele pod krovove za koju smatramo da je normalna, dijele, njih iste, na kaste. Tako možete čuti kako se po školama slučajno prave odjeljenja za djecu utjecajnih i bogatih te srednjih (kojih je sve manje) i siromašnih (kojih je sve više).

Tako rastu naša djeca. Učeći da su manja, a da su djeca napirlitanih mama, odlazeći s nastave u sjajnim limuzinama, veća, važnija, pametnija. I jača. Uz radost slovarenja, a i to tko zna kakvog, djeca redovito dobivaju lekcije kako tamo postoji netko tko je manje ili više vrijedan. Krupniji, naravno, vladaju nad manjima. Samo što je promijenjena mjerna veličina za težinu. Onda netko krupniji, može sve, a sitniji ne može ništa. Uz sve to, djeci govorimo o jednakostima ne pokazujući da jednakost postoji. Baš kao što ih učimo o prelasku semafora prelazeći crveno i o bontonu bez Dobar dan na ulasku u kazalište.

A kad malo porastu, već podijeljeni u svjetove upijene iz necenzuriranih parada, naučimo ih da postaju ljudi u društvu u kojem su ispred svih prava i pravila spomenuti mali oltari. To što tatini sinovi mogu voziti automobile unatoč tisućama neplaćenih kazni i ubiti nekoga na pješačkom prijelazu svijet je u koji ih šaljemo. Naučeni da su neki drugi klinci vrjedniji, ulaze u svijet u kojem netko iz uglednijeg odjeljenja može baciti bombu u tunelu iz zabave a s pozicije koju neki nikad neće dosanjati. Govorimo im da su isti iako tamo neki drugi završavaju škole, dobivaju pripravnička mjesta u vladama, mašu iz službenih automobila. Šaljemo ih u svijet u kojem će gledati kako nečiji roditelji mogu šamarati profesore, a kako će međuvršnjačko nasilje biti tajna. Zavisi tko koga pretuče.

Šaljemo ih u svijet u kojem svojeg vršnjaka mogu pronaći razbijene glave na školskom igralištu, a da policija i pravosuđe šute u tom svijetu iako svi bruje o pretučenom djetetu. Iako nečiji mali prinčevi ne misle da su u tim godinama djeca. Trujući se, ionako zatrovani, prepričavanjima, slušamo verzije širokobriješke misterije. Ništa službeno ni iz čijih usta nismo čuli, a nitko tko u nazivu ili u misiji ima brigu za djecu i ponižene nije rekao riječ.

Prešutjeli smo male smrti, jer je život odnijela bakterija. Šutimo nad velikim životom, a želimo biti primjer djeci. Umjesto da se upalio alarm svima da bi se zaustavila bolest nedodirljivosti među djecom, mi šutimo nad čistom lekcijom da naša djeca nisu ista, da su im oteli svijet i da mi nismo ni približno ono za što se prodajemo i da smo nikakvi borci za svoje i njihovo sutra.