Kojem se narodu preko granice smije pripadati?

Progutao je mrak uvjeravanja i nadanja da će BiH dobiti nekakvo zeleno svjetlo nakon što se baci potpis na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Baš kao što je mrak pojeo nekakvu mračnu crnu listu na kojoj se BiH trebala naći. Dogodilo se nije ništa. Optimistična usta u BiH šute, a svjetla se nastavljaju gasiti za onima kojima je jednostavnije otići nego se truditi shvatiti što je Sporazum i brojati crne liste na koje nas stavljaju i na koje se stavljamo. Ili zaokruživati imena s lista koje se kuju u okovanim središnjicama.

Progutao je mrak i popis stanovništva. Nitko ga više ne spominje sa žarom. Ništa iz njega nismo naučili osim da smo najnepismeniji u regiji, da imamo više Facebook naloga nego internetski pismenih i da je kategorija Ostalih jednostavno izvikana. Dokazao je popis da se i oni koji galame protiv nacionalnih torova izjašnjavaju kao oni u torovima. Zato smo mrvicu podjeljeniji nakon popisa. Ne previše, taman onoliko koliko izborna godina traži od nas. Nebitno na kojoj razini se bira. Jer, u BiH je sve visoka politika.

Mrak nije progutao turskog predsjednika. U (naš) mrak su poslane poruke o tome kako su Turci i Bošnjaci jedno, a onda je upaljeno svjetlo za novu temu koja briše sve pred sobom – i laži o europskom putu, i šutnje o koaliciji koja se raspala na svim razinama, i popis i izbore. Jer, u BiH nikada nije dosta priča o tome tko je stariji i tko je čiji. Sve dok ne ostarimo u neznanju i ne umremo ostavljeni baš kao ničiji.

Tako je s jedne strane pljeskom dočekana izjava kako su Turci i Bošnjaci jedna nacija. S druge strane, drugim se nacijama brani da budu ista nacija sa svojom nacijom. Kao i u svemu, u BiH i mahanju zastavama postoje različita pravila, a različito za jednake na papiru, bez obzira o kojim se pravima radilo, upravo vodi zemlju u gašenje svjetala i punjenje drugih zemalja u kojima će umjesto tko je stariji biti važno tko rano ustaje na posao.

Naše različitosti, kojima se hvalimo i glumimo da ih drugima prodajemo kao brend ustvari su oštrice protiv nas samih. Samo je dovoljno pričekati da netko krene analizirati čija je različitost starija ili ukradena od onog (ne)različitjeg. Ili da se razglaba kojom se zastavom smije ogrnuti, kojem se narodu preko granice smije pripadati, tko ne skače i ne mrzi i čije srce više voli. Sve to jednako praznih stomaka i jednako punih liderskih džepova. Na svim razinama i pod svim zastavama.