Kako je Bakir izabrao gluplji put

Koliko se prijetnji izrodi u predizbornoj godini točno je smiješno kako se usta napune dokazivanjem patriotizma. Poput one antologijske 'Tko ne skače mrzi Bosnu', u predizborno vrijeme, kad jedni drugima zaprijetimo i povučemo nikada nepovučene oštrice, zapjene se usta o tome tko će koliko braniti Bosnu (i Hercegovinu).

Baš kao što su se pred popis stanovništva mrcvarila djeca u spotovima kako bi se dokazalo kako su svi drugi i drugačiji din-dušmani, tako se ovih dana mrcvari zveckanje oružjem više nego zlatne kašike i epiteti dušmana siju se naokolo.

Kad je Milorad Dodik, taj iznenadni, kratkotrajni prijatelj Bakira Izetbegovića, ponovno zareferendumao, skočili su neki davni dragovoljci i najavili kako će se ponovno obući. Potom je udruženje Zelenih beretki reklo da oni u svom statutu imaju pravo njegovati borbu, pa ispada da mogu iz zabave od vojske zatražiti metke i pokrenuti rat pozivajući pri tom na svoju ''bezazlenu'' smotru sve koje su spremni.

U međuvremenu je Izetbegović održao sastanak s turskim predsjednikom s kojeg nismo čuli ni slova. Neki analitičari kažu kako će se preko zveckanja u BiH Turska razvući i odmaknuti od Rusije, pa je trebalo zamiješati uvijek uzavreli lonac i dodati malo čarobnog praha od kojeg skaču svi koji ne mrze Bosnu, a mrze sve druge u Bosni. Onda se neće pitati Hu iz ju, nego će se govoriti bujrum u Bosnu... A nama je, barem su tako zatrubili međunarodni dužnosnici, baš pomalo krenulo.

Dakle, zazveckalo se oružjem, možda više nego ikada do sada. Ali na zveckanje nitko nije mrdnuo ni priopćenjem da kaže kako je zveckati, pogotovo tako glasno, jako opasno i nepoželjno u državi koja se ponovno uspravila na europskom putu i koja umjesto ustava ima pismeni dogovor da neće biti rata.

Čak je i sam Bakir Izetbegović – veliki lider koji je svoje podijeljeno stado razočarao jer nije bilo zlatnih kašika i jer je od 100.000 radnih mjesta sigurno bilo samo za princezu Sebiju – rekao kako mir puca, kako klizi niz prste i kako nitko ne smije iskušati volju, valjda SDA, da se brani. Ni on, koji je uvijek glumio pribranog, nije stao na loptu ili zlatnu kašiku, pa rekao da ne treba pretjerivati, da se sve može riješiti za stolom. Jer, vidjeli smo za povijesnim bajramskim ručkom s Radončićem i ručkom na Dodikovom teritoriju, da Mali Princ vjeruje u stolove. Makar kafanske.

Dakle, od jednog ozbiljnog državnika, koji se toliko busa u prsa Bosnom (i Hercegovinom) potpuno je neozbiljno na idiotska huškanja o provjeri naoružanja i bojevom streljivu klepetati rukama. U stankama priopćenja, pisama i klepetanja, Princ uspije obrisati znoj s čela sretan jer zna da još uvijek ne mora ispunjavati data obećanja. Dokaz su to prašine ovih dana, koje su zasjenile predizborna obećanja pokazavši kako ipak tamo netko ne želi radno mjesto jednako jako kao pušku u ruci.

Tužno je što Mali Princ, koji je valjda lider samo jer mu je otac bio to što je bio, plješće nad nečijom željom za krvlju dok istovremeno oplakuje žrtve. Iz godine u godinu, naslikavajući se s tugom onih, koje zaboravi čim se od njih okrene.

Tužno je što će u obranu od nečije želje da kaže i vidi nešto drugačije u ovoj zemlji, koju tko god stigne nazove govnetom, slijepo skočiti oni koji nemaju ništa, uvjereni da ništa nemaju zbog onog drugog stada. A zna se tko potkrada svoje stado.

Na kraju, tužno je da oni koji brojčano drže sve konce u rukama u nakaradnoj Federaciji i ništa manje nakaradnoj BiH, tvrdeći da ih se baš sve treba pitati, umjesto stvarne želje za sjedanjem za stol, i tjeranjem na maratonske razgovore do dogovora kako bi nam i brojnima i donjima bilo bolje, idu glupljim putem – zveckanjem oružjem.