I u BiH se vole novinari koji lako kleknu

Nije se dugo čekalo da Bratislav Gašić, ministar obrane Srbije, zemlje koju će mnogi u BiH nazvati leglom seljaštva i divljaštva, dobije nogu nakon neumjesnih izjava na račun novinarke.

Gašić nije zadržao jezik za zubima i umjesto glavom, komentirao je glasom iz gaća rekavši kako ''voli ove novinarke koje ovako lako kleknu''. Kad mu je opalo nadahnuće, probao se ispričati, ali šefu Aleksandru Vučiću i javnosti Srbije, koja gazi europski put, to nije bilo dovoljno. Gašić je postao bivši ministar. No, ostao je vlasnik nekoliko medija u kojima novinarke vjerojatno trpe puno više nego što je pretrpjela uvrijeđena novinarka B92.

No, kod nas, u zemlji koja nije leglo seljaštva i divljaštva, barem ne za one koji ispred ogledala za loše navike stavljaju druge, novinari se mogu naći na koljenima. Ali i u svim drugim pozama koje će potom vladare fotelja i izjava za javnost učiniti jačima, a njihov glas iz gaća pretvoriti u mudrost.

Nije tako davno bilo kad je ministar sigurnosti Dragan Mektić prozvao novinarku RTRS-a Biljanu Knežević silikonjarom. Nije bilo ministrovog linča, javne isprike, niti otkaza. Ministar je umjesto gospodina koji brine o sigurnosti, ispao seljak i divljak, ali je znao da ga štiti najmoćniji štit – obrana od stranačkog protivnika. Jer, nepisano je pravilo da u odbijanju napada na svoju politiku možete iz glave prosipati prljavštine kao iz gaća, a da ne odgovarate za to. Primjer za to je i nedodirljivi Milorad Dodik, koji je i kao premijer i kao predsjednik, znao osuti i po novinarima i po javnosti. Čak se i Edin Dilberović, prvi čovjek Direkcije za europske integracije, kao veleposlanik BiH u Njemačkoj, proslavio vrijeđanjem novinara. Drugi su bili pristojniji, pa su izdaleka svojim pipcima udarali po plaćama i stažu otjeravši tragače za istinom u tragače za koricom bilo kakvog kruha.

Nitko nije odgovarao ni kad je bivši predsjednik SDP-a i bivši ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija novinara Federalne televizije Darjana Babića postavio na koljena ispred sebe da glavom klima apsolutno, apsolutno. Ni Babić, kojega su svi zaboravili, ni Lagumdžija, kojega se tek spomene po krizama koje je zalijevao svojim slučajnim prolaženjem. Javnost se tek malo zgrozila, novinari su se, prestajući na trenutak klimati, zgrozili i sva je priča pala u zaborav i jednostavnu definiciju da jedna politika tako vlada, zavađa te slučajno prođe nekažnjena.

Dakle, novinari u BiH, koja se hvali kako nije toliko divljačka i seljačka, vole biti na koljenima. Toliko su nejaki da, ako već ne piju vode priče o korupcijama i kriminalima, pa makar bile i istraživačke, nisu mogli ni ustati u obranu dostojanstva nekoga od izvrijeđanih kolega. No, budući da se novinarima u BiH iz udruga samo trubi o samoregulaciji, doslovno je valjda shvaćeno da se regulira svaki oblik krika protiv smeća koje se prosipa pred njih.

U zemlji s tri istine i s Ostalima, borba za očuvanje tora dozvoljava da se u obrani svoje politike klekne pred lidera i prepusti hipnotiziranju, a onda krene u apsolutno klimanje glavom.

Jedni pričaju kako se uređivačka politika njihove kuće slučajno posložila s programom neke stranke, drugi u istinama o svojim liderima vide samo napade na poljuljanu ogradu tora, a treći se smiju drugima tvrdeći kako kod njih nema klimanja. Osim klimavih pozicija ako se progovori.

I onda se čudimo što su nam istine, sve tri, ovako poljuljane i neistinite. Čudimo se što pristajemo da nam se najveći neprijatelji ljube na istoj onoj stranici na kojoj smo listali njihovu najveću mržnju. I sve s istim potpisom tamo nekog klimača glavom. Novinari su na koljenima i samo su oni gori od političara. Na svim razinama i u bilo kojoj pozi.