I tvoji su ubijali, zar ne?

''Nisam ja, jesu oni''. Tako navodno zvuči odgovor jednog od sarajevskih Nadrealista kad su ga, godinama nakon proročanskog ismijavanja premiješane nam zbilje, pitali je li istina da je ekipa pušila travu tijekom snimanja serijala.

Tako se i u Bosni i Hercegovini, godinama već, slažu odgovori nakon presuda za zločine koje nikada ne dočekaju zajednički uzdah olakšanja u zemlji čije konce drži krojenje istine po svome i upiranje prstom u onoga pored sebe.

Ne ulazeći u eventualnu krivnju Nasera Orića i izvitopereno pravosuđe koje nema snage bez skandala riješiti ništa kompliciranije od prometnog prekršaja i neplaćenih računa, prvostupanjsko čekićanje ponovno je zemlju vratilo na početne položaje. Još kad se, za one s jačim želucem, pročitaju komentari na prvostupanjsku oslobađajuću presudu Oriću, jasno je da unatoč politički umotanom novom zastoju, zemlja nikada nije odmakla dalje od uperenog prsta u krivca na svim stranama kroz dim sasutog baruta u druge.

Uvijek i nakon svih sudskih čekića, vrati se zemlja u stav da smo i dalje jedni protiv drugih, da jedni drugima i dalje zavrćemo vratove i da jedva čekamo da isplazimo jezik nekom drugom krivcu preko pravosudnog nišana.

Žalosno je u svemu tome što između salvi mržnji koje se saspu nakon što sud objavi odluku, nitko ne vidi slučajeve gdje je pravosuđe šuplje pa se hvale sipaju jer je tamo netko naš nedovoljno jako i dovoljno pobio njihovih. Odjednom taj stup države nije puknut, odjednom je samo na strani istine, odjednom se ne kupuju svjedoci i ne slažu političke optužnice i politička oslobađanja. Odjednom samo onaj drugi ne želi vidjeti stvari u pravim bojama.

Tužno je, u zemlji koja se hvali pružanjem ruku jednih prema drugima, a ustvari samo mlatara rukama godinama se već utapajući u svoj besmisao, čitati kako vojske ljudi nad tipkovnicama raduju ratnim krvarijama najavljujući nove i jače ratove ako zatreba.

Tužno je u pauzama priče o suživotima i napredovanjima, čitati kako su samo njihovi ubijali, kako su samo njihovi krivi i kako su samo naši pravedni i čisti, bez obzira što anonimci žive na rubovima razuma i gladi zahvaljujući samo svojim herojima. Tužno je, u ovakvo nakrivo nasađenoj i ukrivo vođenoj zemlji čitati pokliče kako bi sad Orića trebalo u Predsjedništvo samo da crknu dušmani kao da živimo (samo) od crkavanja dušmana i kao da nam treba nabildano tijelo umjesto nabildanog mozga da nas izvuče iz svih rupa u koje smo upali.

Nepriznavanje da su na svim stranama ruke umazane krvlju, nepriznavanje u svojim krvavim istinama da je netko naše ratove vodio i svodio pod svoju korist u kojoj nije mislio na nas, nije samo kamen spoticanja i zastoj u svemu o čemu se priča. Dokaz je to da godinama nismo mrdnuli s mjesta iako smo klepetali rukama na isprazne priče o zadovoljenim i nezadojenim pravdama. Važniji nam je, eto, prkos i plaženje jezika drugom, nego normalan komadić kruha u opranim rukama.

Slučaj Nasera Orića neće, kako je najavljeno, poremetiti odnose u BiH. Samo će ih stresti na ono na čemu oni već godinama počivaju i na što se svedu nakon svakog udarca čekića pravde na neki slučaj ratnih zločina. Jer mi, pravedni kakvi jesmo, pod svojim napravednijim i jedinim ispravnim bogom, vjerujemo da su samo oni ubijali nas. Mi ćemo po potrebi iskopati svoje mrtve i mlatarati njihovim uzalud bačenim životima, iskopavajući njih mrtve da sebe žive pokopamo. Jer, oni su ubijali. Mi nismo.