Grabljenje ipak ima kraj

U ovo vrijeme ogoljenih grana i u mjesecu kad zastanemo nad životom i nad grobovima uzdahnemo bar se jedan trenutak ulovimo u lovljenju smisla i pokušaju da dokučimo čemu sve i što sa svim onim što smo zgrnuli oko sebe za života.

Ništa ne može čovjeka dotaknuti u nutrini kao prolaznost, ništa ga ne može trznuti – bar na trenutak – kao pomisao da jednog dana svega ovoga oko nas neće biti. Odnosno, da će svega biti, samo nas, kako središta svog svijeta, neće. Čemu onda sve ovo?, pitamo se dok pod nogama šuška lišće, a vjetrovi briju i dok palimo svijeće nad hladnim i nijemim pločama od kojih nikada odgovor nećemo dobiti.

Neobjašnjiva čovjekova potreba

Posljednjih se dana, a možda i mjeseci, u javnosti previše govorilo o propastima i padanju s raznih vrhova na dno. Carstvo, koje se nekada činilo neurušivo i vječno, postalo je ranjivo i svaka je rana otvarala novu, a ozidano kraljevstvo grabljenja kao da sutra ne postoji ili kao da nikada neće doći posljednje sutra, počelo se urušavati.

Kažu mnogi kako čovjeka ne može ništa uništiti kao pohlepa. Ta vječita glad uništila je mnoge i mnogima je bila nadahnuće da se pronikne u još uvijek neobjašnjivu čovjekovu potrebu da ima i da postoji samo ako ima. Tu neku nenapunjivu prazninu, koja postaje praznija što se više puni, malo je tko dokučio iako su se mnogi dali uhvatiti u koštac s pojašnjavanjem što to čovjeka tjera da ima, da se trpa stvarima kao da ih, na jednom neizbježnom kraju, može ponijeti sa sobom.

"Pohlepa je prirodna posljedica orijentacije na imanje'', prva je dostupna definicija pohlepe, ako ju je uopće moguće definirati. Erich Fromm, autor navedene tvrdnje, također tvrdi da je pohlepa ''rupa bez dna'' i da ''nema točke zasićenja, jer unutarnja praznina, dosada, usamljenost i potištenost koje bi trebale prevladati ne mogu biti uklonjene zadovoljavanjem dotične pohlepe''.

Nema kraja ni kraja grabljenju

Dakle, tko se uhvati jednom u grabljenje, nema kraja tom grabljenju i nema pomisli da bi i njemu jednom mogao doći kraj. Iako Fromm kaže da pohlepa ''iscrpljuje čovjeka u beskrajnom pokušaju da zadovolji svoje potrebe, bez konačnog zadovoljstva", nerijetko se čini da se pohlepnici u svojem grabljenju ne umaraju i ne iscrpljuju nego da ih samo ta pohlepa, poput kakvog eliksira, drži na životu i čini ih jačima i jačima.

Ljudi o kojima posljednjih dana i mjeseci slušamo u svim izvješćima o usponima i padovima o vrhuncima i dnu, školski su primjer kako grabljenje ipak ima kraj. No, grabitelji su obično imuni na bilo kakve lekcije, pogotovo na one da će cijeloj priči i grabljenju jednom doći kraj.

Iako je jasno da nitko nije ostao i da nitko ništa od onih što su otišli nije ponio sa sobom, neobjašnjiva je želja onih što imaju da imaju još više i da imanje nikada ne prestane. Štoviše, oni koji imaju brišu iz sebe, htjeli to priznati ili ne, pomalo ono ljudsko i osjećaji za drugog sve više blijede.

Tako je jedno istraživanje provedeno 2011. godine pokazalo da kako se ljudi penju na društvenoj ljestvici i kako raste njihovo imanje, njihovo suosjećanje opada.

Okivanje u bezosjećajnog

Tako su primjerice, vozači skupih automobila češće oduzimali prednost drugim vozačima i rjeđe stajali pred zebrama da propuste pješake. Naizgled, radi se o banalnom primjeru, ali pokazuje kako imanje mijenja čovjeka.

Mediji su izvijestili o tom istraživanju u kojem su psiholozi s Berkeleyja, kako bi ustanovili povezanost sebičnosti i bogatstva, ispitanike zamolili da se nekoliko minuta uspoređuju s ljudima drugačijeg imovnog stanja. Potom im je ponuđeno da iz staklenke uzmu slatkiša koliko žele, a da će preostale bombone podijeliti djeci. Ispitanici koji su tijekom usporedbe shvatili da su oni puno boljeg imovnog stanja od drugih uzimali su za sebe značajno više slatkiša, ostavljajući manje za djecu.

Dovoljno je, dakle, ponuditi nekome samo osjećaj da ima više, i on će se lagano okovati u bezosjećajnog čovjeka kojeg pohlepa uzima pod svoje. A onda, pokazalo je isto istraživanje, kreće vrćenje začaranog kruga pa oni bogatiji – koje je u njihovo stanje dovela želja za imanjem - navode kako je pohlepa opravdana, korisna i moralna. Novi okret u vrćenju začaranoga kruga i njegovu novu brzinu potom izaziva činjenica da oni koji imaju sve manje gledaju na one koji nemaju i kako oni koji su dali slobodu svojoj pohlepi ''slabije uočavaju emocije drugih i rjeđe obraćaju pozornost na njih''.

U istom se istraživanju zaključuje kako pohlepa, iako je univerzalna ljudska emocija, najsnažnija u onih koji imaju najviše. Stoga je mnogima neobjašnjivo od kud poriv onim imačima da imaju još više i da u svojoj želji ne vide kako gaze one koji žele samo malo. Neki će možda reći kako i u onima koji žele samo malo klija pohlepa za tim malim, ali sigurno je da je njihova moć gaženja puno manja nego kod pohlepnika čija se pohlepa otrgla kontroli.

Mlako srce

Teško je živjeti u vremenima kad slušamo kako se ni onima što padnu ne može dogoditi ništa loše i da ih štiti uvezani lanac pohlepnika. Teško je gledati velike kako bez treptaja oka drže u rukama tisuće i tisuće života u sjeni svojeg velikog carstva koje ipak nekad propadne. Namjerno ne spominjem imena kojima su nam napunjene uši posljednjih dana i mjeseci jer u velikima svatko od nas može pronaći svojega čovjeka nad sjenom.

Strašno je slušati svjedočanstva ljudi koji tvrde da su pobjegli u miru sa svojih ognjišta zbog pohlepnika i slušati pohlepnike kako bez trunka grižnje savjesti kažu kako nemaju problema s tim što netko radi njihove pohlepe bježi. Dokaz je to tvrdnji iz istraživanja provedenog daleko od nas kako pohlepa okiva srce i da ono kuca brže samo kad u njemu živne želja za imati još. Za druge kuca jednakim, mlakim ritmom.  

*kolumna objavljena u mjesečniku Naša ognjišta