Film koji nećemo gledati i kanal kojeg nećemo upaliti

Proslava Nove godine, snježni nanosi, pijane blamaže s prstenjem i zarukama pred pijanom publikom i pijanim iscijeđenim folk-trovačima izbrisali su nam iz glava sve one razloge zbog kojih smo se gorko šalili da kod nas ne treba mijenjati list na kalendaru jer vrijeme stoji.

Nakukali smo se prošle, izborne godine nad svim i svačim. Nažugali smo, pogotovo u vrijeme kampanje i nakon glumljenja brojanja listića, na sve aktere političke scene koji su nam pod bubrege prodali sve svoje šuplje priče i prokleli prozirne kutije koje još jednom nisu preživjele mrak brojanja.

Potom smo nasjeli na još jedno postizborno natezanje i onda zaustavili kukanje nad svojim životima u njihovim raljama. Time smo, po dobrom starom običaju, resetirali svoja nezadovoljstva i kao omamljeni u novu godinu ušli prazni kao da samo okretanjem novog lista okrenuli novo življenje.

No, u neživljivoj državi, unatoč željama i iz naših džepova plaćenih bespotrebnih čestitki po medijima, nastavit će se neživljiv život ma koliko mi okretali listove i glave. I od njih i od sebe.

Čekat ćemo valjda opet da prođu siječanjski mamurluci i da se akteri ove tragikomedije vrate na scenu nakon novogodišnjih izleta i masnih skijanja a onda ćemo nemarno gledati njihovo zagrijavanje za nove besmislene utrke.

Izgubit ćemo, u to ne treba sumnjati, još dobar dio godine i dobar dio svojih života – ako ne i godinu i ako ne i čitav život -  na novo preslagivanje figurica po njihovim šahovskim pločama. Načut ćemo tu i tamo kakav tajni sastanak na kojem se, da se ne lažemo, neće raspravljati o teškom životu građana. Raspravljat će se o strateškim mjestima i njihovim ljudima.

Principi, kao i uvijek, bit će pogaženi i najvažniji ciljevi, unatoč glumljenoj iskrenosti o tome kako njihovo dupe nije toliko gladno mekanih fotelja, ipak će biti pozicije s kojih će nas, ne trudeći se raditi nešto, gledati govoreći nam kako smo stvarno stoka u stadima. I smijati se.

Sve što smo čuli u kampanji, sve što su pjenili poslije kampanje, sve što su mrmljali tijekom dogovora o formiranju vlasti opet će, i ove kao i ranijih godina, biti jedno veliko ništa jer su mekog gladne stražnjice svjesne da pod sobom imaju šutljive gunđatore.

Odmahnulo se rukom na nove cijene duhana, odmahnulo se na cijene goriva i niti centimetar autoceste, odmahnulo se na neodgovoreni upitnik, na gaženje ustava na svim razinama i formiranje vlasti po popisu kako kome paše i razvaljujući tendere u zadnji tren tražeći ruke za proračune za koje nikad nitko neće odgovarati. Odmahnulo se na gaženje života i na nove bahate izjave o tome kad će i tko biti u vlasti kao da naši životi mogu još jednom čekati njihove strategije.

Lutke na visokim razinama spretno nam odvlače pažnje a mali vojnici iz njihovih redova potkopavaju još jednu šansu da se napravi normalan korak naprijed u neko bolje sutra. Ili barem u sutra. Ovako, dok jedni druge gađamo iznutricama i nijemo gledamo kako se još jednom užasno mrzimo pod raznim nickovima, sutra ne postoji osim za one koje će njihove vjerne vođe ugurati na strateška mjesta. A ti stratezi, kao i uvijek, znaju samo jedno – napućiti usne za strašno isisavanje strateški osmišljene blagajne. Narodi, narodnosti, građani, ostali i psi lutalice mogu samo naivno vjerovati da je ovo godina u kojoj će nježna dupeta dignuti ruku za njih i učiniti nešto od izlizanog obećanja.

Jasno je da taj film nećemo gledati. Baš kao što ne možemo upaliti ni do kraja prošle godine obećani kanal.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.