Boris se vratio iz Austrije i u selu kod Kozarske Dubice gradi turistički raj

Na trinaestom kilometru od Kozarske Dubice, preko Komlenca, više makadamskim putem nego asfaltom, u selu neobičnog imena Tuključani Boris Jovičić (45) je odlučio razvijati seoski turizam... I živjeti od toga.

Rođen je u Rijeci, a dugo je radio u Bregencu, u Austriji. Prije pet godina vratio se na očevinu, u obližnje selo Murati.

Selo koje nestaje 

"Oduvijek mi je bila želja da se bavim seoskim turizmom. Četiri duluma kupio sam u Tuključanima. Tu mi se ukazala prilika. I odlučio sam da slijedim svoje ideje", nepokolebljiv je Jovičić, bez obzira na loše i uske ceste, mali broj stanovnika i selo koje ubrzano nestaje.

Ovdje je prema popisu iz 2013. godine bilo 90 stanovnika, a daleke 1948. godine popisne komisije konstatirale su da u Tuključanima ima 327 stanovnika.

"Ja sam prvi došao u ovo selo", priča Jovičić pokazujući drvene kuće, nadstrešnice, vrt s cvijećem, potok Hajdukovac koji žubori i pokreće kotač s kojeg se raspršuje voda, staru magazu s mnoštvom poljoprivrednih alatki i kućanskih predmeta koji su nekada korišteni u domaćinstvima u Knešpolju i Potkozarju.

"Vodila me želja za poslovnom samostalnošću, prilika da radim posao koji znam i volim, da samostalno odlučujem o sebi i svome malom biznisu. I ovaj plac koji sam kupio bio je vrlo zapušten i napušten, kućerak ruševan, ali nisam se pokolebao. Imam svoju vodu, struju, hranu... Sada je sve, iza ove drvene kapije, sasvim drugačije nego prije."

Konobar po zanimanju, iskustvo stečeno u inozemstvu, sada koristi ovdje, u svom lijepo uređenom etno-selu. Specijaliteti koje nudi gostima su domaći, najviše riba, uštipci, kajmak, sir...

Putokazi 

"Tko su najčešći gosti", pita novinar "Nezavisnih novina" Borisa.

"Stranci", odgovara bez razmišljanja. Spominje Čehe, Nijemce, Nizozemce, Belgijce, pa čak i goste s otoka Curacao, u južnom dijelu Karipskog mora, blizu Venecuele, udaljenog više od 4.000 kilometara. Potvrđuju to i poruke koje su ispisali na drvenim gredama i stupovima velike nadstrešnice.

"I kada pređu toliki put, tragajući za novim i neistraženim područjima Europe, zalutaju u Johovi, u šumi, na kraju puta... Ni Google me ne može pronaći. On putnike ovdje usmjerava na rimske, turske i austrijske ceste kojih odavno nema. Zato sam, na mnogim mjestima, na svim raskrsnicama postavio svoje putokaze. I riješio problem", raportira gostoprimljivo i poduzetnički odlučno domaćin, uporan da pokaže i svojevrstan seoski muzej.

"Ja sam po duhu i sklonostima kolekcionar. Ovdje je kredenac babe Ljube, starine strine Mire, stari radio-prijemnik, pokrivke i prostirke, poljoprivredne alatke, vodijeri, tatijeri ili lijevci, brusovi, kose, vile, stari šporeti fijakeri, buradi i kace, mistrije i ravnala za beton... Svega ima, i priča se može ispričati o svakom predmetu."

"Ne zanima me što drugi misle" 

Na kraju, na rastanku, opet se nametnu tema, a više problem s početka razgovora, nakon prvog susreta.

"Ceste su ranije bile lošije, bilo je mnogo rupa, sada su nasute šljunkom i mnogo je bolje, lakše je putovati. Tko ima jaku volju, uvijek će doći, njivom i šumom, ako nije moguće putem. To mene nije pokolebalo. Ja sam prvi u selu pokrenuo neki biznis. Prije mene odavde se uvijek odlazilo, a ja sam prvi u pola stoljeća došao. Izdajem kolibe, uslužujem kampere i pripremam hranu, živim u svome filmu. Ne zanima me što drugi o tome razmišljaju, ja znam koliko mogu i što hoću."

Tuključane okružuju sela Johova, Čelebinci, Jasenje, Mrazovci, Suvaja, Brekinja, Pobrđani i Komplenac. Selo je izrazito brdovito i bogato je izvorima pitke vode te brojnim potocima i rječicom koja se zove Tuklešnica.

Smatra se, po povijesnim zapisima, da je naseljeno u 18. vijeku sa područja Manjače. Najčešća prezimena su Puzigaća, Kos, Kondić, Novaković, Pralica, Rauš i Marjanović. Za ovu regiju karakterističan je veliki broj vrsta ptica, a najbrojnije su jastreb, gavran, vrabac, sjenica, lasta, soa, kos, pa otuda i potiču pojedina prezimena.