Zašto nestaju trafike s naših ulica?

Prije ih je imao svaki kvart. Barem jednu, iako ih je znalo biti i po nekoliko. Kod njih se sastajalo i sačekivalo, one su bile referentna mjesta za navesti goste iz daljine u vrijeme dok nije bilo navigacija u svakom automobilu. Na njima su, kad su zatvorene, dangubila djeca iz kvarta. Iza njih su se skrivali prvi poljupci. Njih je sve manje i polagano nestaju...

Govorimo o trafikama. Zovemo ih i novinski kiosci. Ako niste primijetili, polagano nestaju. Po gradu ih je prije bilo jako puno. Rekli smo, svaki kvart imao je barem jedan, a u neka, ne baš niti tako davna vremena, znali su biti i jedan pored drugoga, znalo ih je biti i više u nizu.

U ona predratna vremena znalo se da su brendirani po novinskim gigantima koji su stajali iza njih. Znalo se koji kiosk je Vjesnikov, koji Borbin, a koji od Oslobođenja. Ponuda na svim kioscima bila je slična, ali nikad i jednaka. Tko je bio stalni gost kioska, razlikovao ih je po ljudima koji rade unutra, pa su kiosci dobivali imena po osoblju, a ne po brendu. Slično kao što je ovdje slučaj bio s kafićima.

Isprva napravljeni samo kako bi prodavali novine, žvakaće gume, cigarete i upaljače, uskoro će postati prava mala carstva za prodaju svega i svačega – od igračaka do prezervativa. U međuvremenu su počeli prodavati i sokove i grickalice. A onda su došli bonovi za mobilne aparate. I još mnogo toga.

Ne znamo točno zašto kiosci nestaju. Ljudi više ne kupuju novine kao nekad. To znamo. Nema više nekada sjajnih magazina i novina, sve je prešlo na internet ili se ugasilo. Ali nisu kiosci činile samo novine. Kiosci su bili mjesta okupljanja i mjesta razgovora. Tu ste bili dobri sa prodavačem, ostavljao vam je novine da se ne rasprodaju, neke stvari koje su bile deficitarne, da vas čekaju...

Često bi se u neko dba dana jednostavno došlo i razgovaralo sa samim prodavačem, a oko njega bi se okupio čitav jedan kružok ljudi. Baš kao što je opisana onaprodavaonica duhana i novina na jednom njujorškom kutu u kultnom filmu "Smoke" sa Harveyem Keithelom. Možda nam je i socijalizacija danas drugačija nego nekad? Čujemo se preko društvenih mreža, pa nam trafike ne trebaju? Ne treba nam više lijepa riječ ili da nekome kažemo dobro jutro i isto to čujemo u našem pravcu? Prešli smo na par klikova i to je to?

Teško je danas zamisliti kako je na Aveniji nekad bilo, čekajte da prebrojimo, pet ili šest kioska, kako je na platou ispred Stare Gimnazije bilo njih četiri – pet i onda dolje prema Musali još pokoji...nekih se i vi možete sjetiti, nema ih više. Tu ste pojeli prvi sladoled i onda dolazili po još. Tu ste sjedili, pa se sjećate i onog vica, ono kada milicajac dođe otjerati djecu s trafike riječima – Je li vi tako i kući na trafici sjedite?

Uostalom, hajde da krenemo ovako – Kad ste vi zadnji put bili na trafici? Kad ste kupili nešto? I je li vam nedostaju?