U Federaciji Bosne i Hercegovine za očuvanje postojećih radnih procesa nedostaje oko 40.000 radnika, dok za očuvanje sustava mirovinskog osiguranja stručnjaci napominju da nedostaje oko 200.000 radnika, a pitanje reindustrijalizacije i očuvanja domaće radne snage danas je pitanje dugoročne stabilnosti ekonomskog i socijalnog sustava, poručio je inicijator ideje o reindustrijalizaciji FBiH i član Ekonomsko socijalnog vijeća FBiH Adnan Smailbegović.
Ukazao je da problem nedostatka radne snage više nije isključivo pitanje gospodarstva, nego pitanje funkcioniranja kompletnog društvenog sustava, uključujući mirovinski i zdravstveni sektor.
''Ako nemamo dovoljno zaposlenih ljudi, dugoročno neće imati tko puniti mirovinske fondove, financirati zdravstveni sustav i nositi ekonomski razvoj zemlje. O ovome moramo govoriti otvoreno i bez uljepšavanja stvarnosti'', poručio je Smailbegović.
Posebno je naglašeno da Federacija BiH danas ima jedan od najnepovoljnijih odnosa između broja zaposlenih i umirovljenika u Europi. Prema dostupnim podacima, na jednog umirovljenika dolazi svega oko 1,15 zaposlenih radnika, dok europski prosjek iznosi oko 1,7, a pojedine europske ekonomije imaju i više od tri radnika na jednog umirovljenika.
Prema izjavama nadležnih rukovoditelja, iz godine u godinu odnos broja zaposlenih i umirovljenika u FBiH slabi tako da od 2023. kada je broj umirovljenika iznosio 444.666, a broj radnika 541.261, a broj nezaposlenih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje iznosio 273.229, odnosno 1,22 zaposlena na jednog umirovljenika, odnosno 1,98 zaposlenih na jednog nezaposlenog.
U 2025. godini broj umirovljenika značajno raste i iznosio je 465.392, broj zaposlenih 547.390, a nezaposlenih 255.482 što govori o omjeru zaposlenih/umirovljenici – 1,17, i zaposleni/nezaposleni – 2,14.
Čak i kada bi se svi nezaposleni s evidencije Zavoda za zapošljavanje odmah zaposlili, što je naravno nemoguće, i u tom slučaju omjer bi bio 1,72 zaposlena po umirovljeniku.
''To nije statistički problem, nego pitanje održivosti sustava. Ako želimo dostići europski prosjek i dugoročno stabilizirati mirovinski i ekonomski sustav, trebamo oko 200.000 radnika više nego što ih imamo danas'', izjavio je Smailbegović.
Upozorio je i na kontinuirani odlazak radno sposobnog stanovništva, posebno mladih ljudi, koji zbog nedostatka perspektive napuštaju Bosnu i Hercegovinu.
''Ljudi ne odlaze samo zbog plaća. Odlaze jer ne vide sigurnost, stabilnost i mogućnost da ovdje planiraju svoju budućnost. I upravo zato više nemamo luksuz čekanja i odgađanja ozbiljnih ekonomskih odluka. Kao ključni odgovor na postojeće izazove potrebno je dugoročno ulaganje u industrijsku osnovu ove zemlje, odnosno potreba za sustavnom reindustrijalizacijom i snažnijim razvojem proizvodnih kapaciteta'', istaknuo je Smailbegović.
Naglasio je da industrija ima središnju ulogu u razvoju ekonomije, jer izravno generira najveći broj radnih mjesta i pokreće čitav lanac drugih djelatnosti, od transporta i logistike do energetike i usluga.
''Reindustrijalizacija nije pitanje jedne industrije ili jednog sektora. Jedna tvornica ne otvara samo radna mjesta unutar svojih pogona, nego pokreće kompletnu lokalnu ekonomiju'', rekao je Smailbegović.
Kao prioritetne mjere navodi privlačenje stranih investicija, stimuliranje domaćih kompanija da investiraju i šire proizvodnju, smanjenje opterećenja na rad te povećanje produktivnosti i ulaganja u tehnologiju, kao i ozbiljne reforme u sustavu školstva.
Prespori smo kao sustav i izuzetno nekonkurentni na regionalnom i širem tržištu, posebno europskom. Ne pratimo u dovoljnoj mjeri zelene reforme, europske politike vezano za zelenu energiju, propustili smo i propuštamo priliku da konkurentnost povećavamo grantovima iz Plana rasta, nedovoljno pratimo pravila tržišta u EU i brojne druge mjere ukazuju na potrebu ozbiljnih sustavnih zahvata kako bi se stanje popravilo. Govorimo o reindustrijalizaciji jer aktivnije pokretanje industrije, pored spomenutih, podrazumijeva i pitanja modernizacije, digitalizacije, primjene umjetne inteligencije, brže i efikasnije financijsko poslovanje, modernizaciju generalno.
Jedan od ključnih fokusa je i sustavna radnička stanogradnju s ciljem zadržavanje domaće radne snage.
''Stanovi za radnike nisu socijalna mjera, nego ozbiljna razvojna i industrijska politika. Danas mnogi mladi, i kada rade, nemaju realnu mogućnost da kupe stan. To izravno utječe na odluku da napuste zemlju. Moramo im stvoriti uvjete da ovdje vide budućnost i da žele privređivati u svojoj zemlji. Kada čovjek zna da kroz svoj rad može riješiti stambeno pitanje, tada ostanak u Bosni i Hercegovini postaje realna i održiva odluka. Cilj radničke stanogradnje je da se omogući radniku da za najviše 100.000 KM može kupiti pristojan stan koji će otplaćivati narednih 15 do 20 godina uz kamatu u prosjeku od 600 KM. Najuspješnije države svijeta ozbiljno ulažu u stanovanje, infrastrukturu i kvalitetu života radnika jer znaju da bez ljudi nema ni ekonomije. Konkurencija u okruženju je zaista očigledna i velika. Susjedne i druge zemlje rade ozbiljne strategije privlačenja radne snage kroz povećanja izdvajanja, preusmjeravanje troškova, bolja zdravstvena i socijalna zaštita, stambena rješenja za mlade, promjene u radno-pravnom okruženju i drugo te ukoliko i mi u BiH ne budemo prilagođavali svoje propise ostat ćemo nekonkurentni i naprosto bez modela da motiviramo i zadržimo naše ljude da rade u svojoj zemlji. Poslodavci ne mogu sami mijenjati ovo okruženje na način da podižu primanja svojih radnika jer tu se radi o pitanju tržišta, produktivnosti, konkurentnosti i drugo. Moramo biti razumni i partnerski razmišljati o budućnosti gospodarstva i zemlje u cijelosti'', izjavio je Smailbegović.
Istaknuo je i da će u određenom periodu biti potrebno angažiranje strane radne snage zbog nedostatka domaćih radnika na tržištu, ali da to ne može predstavljati trajnu zamjenu za domaću radnu snagu.
''Strani radnici nisu i ne mogu biti zamjena za domaću radnu snagu. Čak ni pokušaj da se nedostatak radne snage tamo gdje je najnužniji nadomjesti stranom radnom snagom, vidimo da ne daje odgovarajuće rezultate. Usporedbe radi, dok u čitavoj BiH kvote za rad stranaca iznose oko sedam tisuća, u zemljama okruženja i šire sa sličnim ekonomijama broj stranih radnika dostiže i 120.000 do 200.00. Oni mogu pomoći da sustav funkcionira danas, ali samo domaća radna snaga, koja ostaje i razvija se ovdje, može osigurati dugoročnu stabilnost ekonomije i društva. To su dvije različite stvari i ne smijemo ih miješati'', kazao je Smailbegović.
BiH nema vremena Naglašeno je da Bosna i Hercegovina više nema prostora za odgađanje ozbiljnih ekonomskih reformi i strateških odluka.
''Svaka godina u kojoj ne djelujemo dodatno slabi sustav i produbljuje jaz između Bosne i Hercegovine i razvijenih europskih ekonomija. Danas odlučujemo kakvu ćemo zemlju imati za dvadeset godina. Mi ne govorimo samo o ekonomskim pokazateljima. Govorimo o tome da mladi ljudi ostaju ovdje, da obitelji imaju sigurnost, da kompanije investiraju i da Bosna i Hercegovina postane zemlja u kojoj se može planirati budućnost. Ako želimo stabilnu ekonomiju, veće plaće i manje odlazaka ljudi, onda moramo ozbiljno razgovarati o proizvodnji, produktivnosti i reindustrijalizaciji. Bez snažne ekonomije nema ni snažnog društva. Trenutno su određene inicijative iz ovog pakete otišle prema nadležnim ministarstvima i očekujemo skori poziv na nastavak konsultacija i razvijanja inicijativa, a zbog važnosti ovih pitanja tražit ćemo da se razmotre i na jednoj prvih narednih sjednica Ekonomsko-socijalnog vijeća FBiH. Industrijalizacija, pa tako i reindustrijalizacija, zahtjeva jasne reforme, propise, prilagodbu na unutarnjem i vanjskom tržištu, pokretanje malih biznisa kao podršku većim sustavima, dakle ozbiljne, šire zahvate kako bismo motivirali i poslodavce i radnike da na svaki način investiraju ovdje u zemlju i da tu traže svoja trajna rješenja'', zaključio je Smailbegović.