Pismo bh. dijasporca: Osjećam se kao bankomat kad dođem u BiH

Bosna i Hercegovina jedna je od država koja se može pohvaliti ogromnom i šarolikom dijasporom.

Ali isto tako, to je zemlja koja svoju dijasporu ne koristi, koja od nje ne uzima samo ono što je površno - novac i darove.

Sustavnog rada s iseljeništvom nema i sve se svodi na uplate i isplate. Ne treba skrivati činjenicu kako dobar dio stanovništva naše domovine živi od milostinje obitelji, rodbine i prijatelja koji žive u bogatim zemljama, rade i pošteno, često teško, zarađuju svoj novac.

Jedan čitatelj portala BHDijaspora.net odlučio je u nekoliko rečenica opisati svoj osjećaj kad dođe u BiH. Svoju patnju i svoju bol kad vidi što svi od njega očekuju. Pismo čitajte u nastavku...

"Umoran sam više, kad god dođem u domovinu osjećam se kao bankomat, svi od mene nešto traže, toliko raširenih dlanova, pogleda i molbi. Kao da nama na granama rastu. Muka mi je od rođaka koje nisam znao, od članova obitelji kojima sam odjednom važan. Svi me žele pozdraviti, zagrliti i ogrebati se barem za njemačke slatkiše. Kao da u Bosni slatkiša nema.

I tako je uvijek, od prvog dana mog odlaska u Njemačku. Jedva čekam da dođem kući, da vidim najbliže, da se sjetim djetinjstva i mladosti, a onda, svaki put isto. Glupa pitanja i suptilno pružena ruka. Stvarno kao da nama padaju s grane.

A država, kao da se trudi da nam omrzne. Svaki put je sve gore, svaki put mi se smuči kada dođem kući. Sve je gore i gore. Pa barem puteve da poprave. Barem da one kućice na granicama liče na ljudske, a ne životinjske nastambe. I oni ljudi na carinarnicama. Čim vide da dolazimo iz dijaspore... Uh!

Domovino, sve si manje domovina

A moj grad sve više ne liči na sebe. Nema vode. Da ne povjeruješ. Nema vode, a voda kapa sa svih brda oko šehera! Pa po vodi smo poznati u svijetu, imamo Unu, Drinu, Neretvu, Sanu, Bosnu, Vrbas, Trebišnjicu imamo. Imao Jalu, Spreču. Imamo Rakitnicu. Sve ih imamo, a vode nemamo.

Svi se žale i nikome nije dobro. Ništa ne valja i ništa neće biti bolje. Muka mi je od tih priča dok su oranice zapuštene, muka mi je od tih priča dok se šume bjesomučno sijeku i uništavaju. Povraća mi se od neradnika i žalbenica dok su kafane pune. Pa svi jedva čekaju da se sunce pojavi na nebu da se bašte iznesu na ulice i da se pije kafa. Pun grad nekakvih bašti! Nasred ulice ih iznijelo...

Muka mi je i dugo razmišljam. Ima li smisla dolaziti više ovdje. Svaki put ista priča i svaki put sve je gore. Domovino, šta radiš da od nas napraviš svoje najveće investitore? Zašto se trudiš da nas otjeraš? Domovino, sve si manje domovina. Tužan sam"...