Njemačka je još prije gotovo stotinu godina razvila tehnologiju koja danas ponovno privlači pozornost svijeta. Dok Europa traži načine kako smanjiti ovisnost o uvoznoj nafti i plinu te osigurati energetsku neovisnost, mnogi stručnjaci podsjećaju da je upravo Njemačka među prvima uspjela proizvoditi sintetička goriva iz ugljena u industrijskim razmjerima.

Priča počinje početkom 20. stoljeća, u razdoblju kada je Njemačka raspolagala golemim zalihama ugljena, ali vrlo ograničenim količinama prirodne nafte. Taj je problem postao posebno izražen tijekom Prvog svjetskog rata, kada su prekidi opskrbnih lanaca pokazali koliko moderna država može postati ranjiva bez stabilnog pristupa energentima.

U tom su kontekstu njemački znanstvenici Franz Fischer i Hans Tropsch razvili proces koji će kasnije postati poznat kao Fischer-Tropschova sinteza. Njihova ideja bila je revolucionarna za svoje vrijeme. Umjesto da se oslanjaju na prirodnu naftu, pokušali su stvoriti umjetna tekuća goriva iz ugljena. Kroz niz kemijskih reakcija ugljen se pretvarao u smjesu ugljikova monoksida i vodika, poznatu kao sintetski plin, iz kojeg su se zatim proizvodili benzin, dizelsko gorivo, maziva, voskovi i brojni drugi kemijski proizvodi.

Nakon godina laboratorijskih eksperimenata i razvoja katalizatora, tehnologija je tijekom 1930-ih dosegla industrijsku razinu. Njemačka vlada tada je pokrenula ambiciozan program energetske samodostatnosti, smatrajući da zemlja ne smije ovisiti o uvozu nafte. U vrijeme kada je Adolf Hitler provodio gospodarske i vojne pripreme za rat, sintetička goriva postala su strateški prioritet.

Ilustracija: Bljesak.info / AI / Kako je Njemačka još prije 100 godina pronašla zamjenu za naftu

Ilustracija: Bljesak.info / AI / Kako je Njemačka još prije 100 godina pronašla zamjenu za naftu

Država je osigurala financijsku potporu, subvencije i zajamčeni otkup proizvoda, što je omogućilo izgradnju velikih industrijskih postrojenja diljem zemlje. Tijekom Drugog svjetskog rata Njemačka je raspolagala mrežom tvornica koje su proizvodile sintetički benzin, dizelsko gorivo i zrakoplovno gorivo iz ugljena. U pojedinim razdobljima ta su goriva činila značajan dio njemačkih energetskih potreba.

Glavni ciljevi bombardiranja

No uspjeh je imao svoju cijenu. Proizvodnja sintetičkih goriva bila je izrazito složena, energetski intenzivna i skupa. Za proizvodnju jedne tone goriva bile su potrebne velike količine ugljena, vode i električne energije. Troškovi su bili višestruko veći od cijene prirodne nafte dostupne na svjetskom tržištu. Bez snažne državne potpore i političke odluke o energetskoj neovisnosti takvi projekti teško bi bili ekonomski održivi.

Saveznici su vrlo brzo prepoznali važnost sintetičkih goriva za njemački ratni stroj. Tijekom rata upravo su postrojenja za proizvodnju sintetičkog goriva postala među glavnim ciljevima savezničkog bombardiranja. Napadi na rafinerije i tvornice postupno su smanjivali njemačku proizvodnju, što je ozbiljno oslabilo vojnu logistiku Trećeg Reicha u završnim godinama rata.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata većina tvornica je zatvorena, prenamijenjena ili demontirana. Saveznici su zaključili da Njemačkoj više nije potrebna industrija sintetičkih goriva kakva je postojala tijekom rata, osobito zato što je prirodna nafta ponovno postala lako dostupna i znatno jeftinija.

Tehnologija nije nestala

Ipak, tehnologija nije nestala. Fischer-Tropschov proces nastavio se razvijati u drugim dijelovima svijeta, posebno u zemljama koje su raspolagale velikim zalihama ugljena ili prirodnog plina. Južnoafrička Republika desetljećima je koristila slične procese za proizvodnju goriva, a kasnije su ih počele istraživati i brojne druge države.

Danas, gotovo stoljeće nakon prvih eksperimenata, svijet se ponovno vraća toj tehnologiji. Razlika je u tome što se umjesto ugljena sve više koriste obnovljivi izvori energije, zeleni vodik i ugljikov dioksid izdvojen iz industrijskih postrojenja ili atmosfere. Rezultat su moderna sintetička goriva i takozvana e-goriva, koja bi mogla igrati važnu ulogu u dekarbonizaciji zrakoplovstva, pomorskog prometa i drugih sektora koje je teško elektrificirati.

Povijest njemačke industrije sintetičkih goriva pokazuje da energetska neovisnost često dolazi uz visoku cijenu, ali i da tehnološke ideje razvijene prije gotovo stotinu godina mogu postati iznimno aktualne u sasvim novim okolnostima. Upravo zato Fischer-Tropschova sinteza danas više nije samo zanimljiv povijesni eksperiment, nego tehnologija koja bi mogla imati važnu ulogu u energetskoj budućnosti Europe i svijeta.