Zbog magle i zagađenja postojala ideja da se dijelovi Trebevića uklone ili rasijeku
''Sarajevo je poznato i po svojim specifičnim obilježjima i pojavama. Neka su planinsko okruženje i kontinentalna klima, kao i snijeg. Oci ovoga grada iskoristili su tu klimu i snijeg te Sarajevo uvrstili u red olimpijskih gradova. Tako, naizgled malo, Sarajevo postade veliki grad, za koji se čulo u čitavom svijetu'', govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekt i dobar poznavatelj povijesti grada.
Uz sve te ljepote, zima donosi i probleme, kao što je zagađenje zraka, koje nastaje kada se domaćinstva moraju zagrijavati.
Kako bi kotlina mogla biti propuhiva, Sarajevo je nagrađeno vjetrom koji se formira na području Romanije i intenzivno propuhuje dolinom.
''Taj lagani vjetar Osmanlije su prozvale bakijaš, od riječi “baki”, što znači vječiti. Ljeti hladi grad, a zimi pročišćava nagomilanu maglu, koja je povezana s, prljavom havom, kako su nekad zvali smog. Riječ “smog” nastala je od dvije engleske riječi “smoke”, što znači dim, i “fog”, magla'', navodi Garibija.
Smog je česta tema u gradu koji je, nažalost, jedan od najzagađenijih u Europi, piše Faktor.ba.
''Ne bi to bilo tako da ova dolina nije doživjela industrijski razvoj šezdesetih godina, kao i naglu gradnju prema zapadu. Nicanjem novih naselja oslabio je vjetar bakijaš i skoro potpuno se zaustavio na magrebu, odnosno na zapadnom kraju grada, kako se nekada zvala linija gdje su danas Marindvor, Kovačići i Grbavica'', objašnjava Garibija.
Socijalističke vlasti htjele su da, zajedno sa svojim stručnjacima, propuhivanje pojačaju umjetnim putem. Čak je bilo nebuloznih ideja da se dijelovi Trebevića uklone ili rasijeku da bi se stanovništvo spasilo od zagađenje zraka. Ti problemi natjerali su vlasti da uvedu mjerenja zagađenja još 1964. godine. Vodio ih je Institut za zdravstvo, a od 1967. i Republički hidrometeorološki zavod BiH.
''Brzo poslije toga, 1972. godine, uvedene su prve mjere za smanjenje zagađenja, odnosno standarde za prodaju ogrjevnog uglja. Tada se uvode i filteri, dovodi plinovod, što je bio jedan od najznačajnijih koraka. Tako je naš grad jedno vrijeme malo prodisao'', ističe Garibija.
Sarajlije su naučile na maglu i naučile su na nju, ali vole onu nezagađenu, u vidu oblaka koji se spuste u kotlinu. O sarajevskoj magli pisao je i Bašeskija u svom “Ljetopisu”, a o njoj su se pisale i pjesme, među kojima je najpoznatija ona Dine Merlina: “Pala magla do pola Sarajeva…”
