Tužna slika iz Hercegovine: Niti tvornica, niti ljudi da rade u njima

''Mi smo bili mjesto koje je imalo sve preduvjete za dobar život, prije rata si u tjednu mogao promijeniti više radnih mjesta. Ako vam se ne sviđa rad s tekstilom, mogli ste u metalnu industriju, u kovnicu, u tadašnji "Zrak". Danas je situacija drugačija'', kaže Radenko Uljarević, direktor Centra za informiranje u Bileći.

S njim se slaže i mnogo njegovih Bilećana, navodeći da oni što rade uglavnom su zaposleni u javnim ustanovama.

"Tvornica niti ima, niti ljudi inače hoće da rade u njima", kaže Uljarević.

Rat je, navode Bilećani, skoro u potpunosti uništio gospodarstvo. U poslijeratnim godinama Bilećane je, kažu, spasilo vađenje kamena i njegova obrada. Danas, osim javnih ustanova, donekle rade jedino kafići. Sve ovo je dovelo do toga da mladi svakodnevno napuštaju rodni kraj.

"Bileća ima možda najbolji geografski položaj. Svega dvadesetak minuta vožnje je od Trebinja na jednoj strani, u centru smo putova koji vode prema Mostaru, a na drugoj strani tu su Nikšić i morski gradovi u Crnoj Gori. Ali privrede nema, pogotovo poslova koji bi stvarali novu vrijednost", kaže Uljarević.

Jedan od mladih koji će sreću potražiti izvan rodnog kraja je i osamnaestogodišnji Nikola Daković.
"Gledat ću bilo što, sve je bolje nego ovdje. Čim završim školu potražit ću nešto vani", kaže Nikola i dodaje da nije jedini među svojim kolegama iz razreda kome je inozemstvo prva opcija.

Mladi kažu da, osim zaposlenja, nedostaje i sadržaja za mladež.

"Kina nema ni u jednom gradu u okolini, do prije koju godinu smo imali uređeno kupalište na Bilećkom jezeru, sada je i to propalo", kaže Daković.

Dodaje kako je u njegovoj četvoročlanoj obitelji samo jedan član zaposlen. Koliko mladih ima u Bileći pokazuje i podatak da je više područnih škola u ovoj opštini koje pohađaju svega dva ili tri đaka.
Problem nedostatka radnih mjesta je veliki, a to i pokazuju podaci o socijalno ugroženim osobama.

"Imamo 330 osoba koje primaju tuđu njegu i pomoć i 68 primatelja stalne novčane pomoći. To su skoro sve stare osobe koja nemaju nigdje nikoga, čija je obitelj otišla iz grada, a nesposobni su za rad i privređivanje", kazala je Nada Čukrić, v.d. direktora Centra za socijalni rad Bileća.

Godišnji proračun ove ustanove je 995.000 KM. Kao i u ostalim općinama, jednu polovicu para osigurali lokalna zajednica, a drugu resorno ministarstvo, pišu Nezavisne novine.

Bileća nema javnu kuhinju, ali zato ima neku vrstu minimalne pomoći u vidu kruha i mlijeka svako jutro. Ovu vrstu pomoći koristi 67 osoba.

Čukrićeva kaže da im u radu mnogo pomažu predsjednici mjesnih zajednica, koji koordiniraju između Centra i građana.

"Ne može čovjek biti ni bolestan ni gladan da mi ne znamo, čim se pojavi problem oni nam jave, mi odemo, ustanovimo o čemu se radi i poduzimamo dalje korake", rekla je ona.

Na izlasku iz Bileće novinari su sreli staricu koja je na starim kolicima gurala željezo i drugi otpad kako bi zaradila koju marku za taj dan.

"Što ću, sine, moram. Mirovina je mala, ne mogu ni lijekove od nje kupiti. Odem ovako svaki dan, nakupim malo željeza pa kad uspijem prodam na otpad", kazala je starica odmahujući rukom.