Kada se govori o urbanizmu, rijetki su slučajevi u kojima se jedan prostorni plan proglasi u cijelosti realiziranim. No, Prostorni plan općine Mostar 1990–2000, sa svim izmjenama i dopunama, upravo je to: formalno dovršen. Auto-cesta, kolektor, deponija, prečistač, južna obilaznica, pa čak i HE Mostarsko blato – sve su to kapitalni projekti koji su, prema planu, u nekom obliku zaživjeli. No što ostaje kad se sve "veliko" ispuni, a grad i dalje ostaje nedefiniran?
Plan je predviđao grad od 120.000 stanovnika. Taj broj nikada nije dostignut – iz, kako se navodi, "poznatih razloga". Šutnja o uzrocima govori više od riječi. Jer urbanizam nije samo pitanje infrastrukture, već i demografije, povijesti, trauma i zastoja.
Iako su glavni infrastrukturni zahvati provedeni, ono što je ostalo u ladici urbanih ambicija danas izgleda kao relikt nekog paralelnog svemira. Kanal za dopunu Radobolje vodom iz Salakovca, optički koridori koji povezuju poštu i vrhove planina, civilni aerodrom na Gubavici, čak i seizmičke karte i rasadnici – sve je to dio jednog zaboravljenog plana.
Neka su rješenja pregazila tehnološka revolucija, druga su možda i tada bila puki birokratski eksperiment. Postoji i popis zaštitnih zona posebne namjene (vojske), pokušaji rasterećenja prometnice M-17 kroz izmještanje u Vojno, ideje o sekundarnim gradskim centrima, kao što je Potoci. No sve to ostalo je u slojevima papira koji se više ne čitaju.
Ako je stari plan "istekao" još 2015., kako to da ga još nema novog? U vrijeme kada svaka općina, od Neuma do Jablanice, ima ažurirani prostorni okvir, Mostar – grad povijesnog, ekonomskog i simboličkog značaja – ostaje bez temeljnog dokumenta koji bi odredio njegov razvoj. Iako je na 9. sjednici Gradskog vijeća obećano da će se Savjet plana upotpuniti i da će se prihvatiti prostorna osnova, od konkretne dinamike – još ništa.
Urbanizam bez plana nije urbanizam. To je reagiranje. To je improvizacija na svakodnevne pritiske – zahtjeve investitora, nužnost rješavanja prometa, kanalizacije, zelenih površina. A bez plana, svaka je intervencija samo zakrpa na zakrpi.
Grad ne nastaje planom, ali bez plana – gubi smjer. Stari planovi danas su više povijesna građa nego operativni alat. Oni nam pokazuju što se htjelo, ali i što se moglo i nije dogodilo. Oni su ujedno i dokaz koliko se društvo promijenilo – i koliko urbanizam kasni za stvarnim životom.
Možda je vrijeme da se novi plan ne piše samo kao tehnički dokument, već kao iskrena dijagnoza grada u kojem se živi. Grad koji, čak i bez vizije, i dalje raste. Samo što taj rast, bez strategije, rijetko vodi naprijed.
