Nizozemska bolest

U Bosni i Hercegovini je dobro poznat film „Bogovi su pali na tjeme“. Ovaj film prikazuje pleme Bušmana koje živi u miru sve dok ne dođe do prazne boce Coca Cole odbačene iz aviona. Dotad mirno pleme doživljava razdor, jer odjednom ta boca svima treba u razne svrhe. Film također opisuje i putovanje malog Bušmana Xia koji odlazi na putovanje do „kraja svijeta“ gdje baca tu bocu kako bi selu vratio mir.

Malo manje je poznata priča „Biser“ Johna Steinbecka u kojoj siromašni meksički ribar Kino u moru pronalazi ogromni biser. Ribar odluči iskoristiti biser kako bi kupio pušku i školovao sina. Međutim, stanovnici Kinovog sela postanu opsjednuti biserom. Svi svoj uspjeh i osobni probitak vide upravo u Kinovom biseru. Kino biva prevaren, opljačkan, a njegov sin je ubijen, sve zbog velikog bisera.

Prokletstvo Xia i Kina nažalost nije ostalo ograničeno samo na fikciju, već se događa i na mnogo većim razinama. Nerazvijene zemlje u kojima se naglo pronađe neki prirodni resurs u pravilu ne profitiraju od njega, već dobiju takozvanu „nizozemsku bolest“.

„Nizozemska bolest“ je termin za nagli pad u gospodarstvu nakon otkrića nekog prirodnog, najčešće neobnovljivog, bogatstva. U Nizozemskoj su 1959. pronađena velika nalazišta prirodnog plina. Nalazišta su bila kopnena, tako da je cijena eksploatacije bila mnogo niža, a plin se mogao crpiti prilično jednostavno. U državu su se slile ogromne količine deviza koji su mijenjani u guldene. Guldenu je porasla vrijednost, a nizozemska je roba postala nekonkurentna za izvoz zbog porasta cijene na ostalim tržištima. To su najviše osjetili proizvođači tulipana. Cijena tulipana u londonskoj veleprodaji se udvostručila, što je dovelo do smanjenja izvoza. Ovo se, naravno, osjetilo i na ostalim granama gospodarstva, što je Nizozemsku na kraju odvelo u recesiju.

Vrlo slična situacija se dogodila i u Švicarskoj ove godine, ali iz drugih razloga. 

Iako je termin skovan tek '70-ih, „nizozemska bolest“ je zabilježena još u 16. stoljeću kad konkvistadori u Španjolsku dovoze velike količine zlata iz novootkrivene Amerike.

„Nizozemska bolest“ je samo jedna od manifestacija „prokletstva resursa“ koje zemlju bogatu resursima dovodi do ekonomske krize. Naravno, ovo prokletstvo se ne odnosi na sve zemlje koje su bogate naftom, plinom ili nekim drugim prirodnim bogatstvom. Stabilna politička i ekonomska situacija, te sposobnost i iskustvo u upravljanju resursima rezultiraju dodatnom oplodnjom novostečenog kapitala. Iako zemljama Arapskog poluotoka ne možemo pridodati baš sve navedene karakteristike, primjer emirata Dubai nam pokazuje kako nafta pokreće ostale gospodarstvene grane. Iako je tijekom ranijih stoljeća Dubai bio trgovačko središte, tu poziciju je davno izgubio. Vlasti Dubaia su profit od nafte uspješno reinvestirali u turizam, bankarstvo i biotehnologije svjesne neobnovljivosti izvora.

S druge strane, dio zemalja je u potpunosti osjetilo prokletstvo resursa. Zambija, bogata bakrom, je najekstremniji primjer toga. Vlada ove afričke zemlje je '90-ih dala koncesiju angloameričkim firmama na eksploatiranje bakra, koje je uključivalo i šezdesetogodišnje izuzeće od poreza. Kad su globalne cijene bakra skočile 2006. godine, ove firme su prodale prava na eksploatiranje kineskim, kanadskim i indijskim. Profit od eksploatacije je izlazio iz Zambije, a koristi nisu imali čak ni zambijski rudari, jer su kineske firme, primjerice, dovodile kineske rudare. Iako je zambijska vlada tek kasnije, svjesna situacije, pokušala reinvestirati vlastiti mizerni profit u druge gospodarstvene grane, povećanje vrijednosti zambijske valute kwacha, kao i u Nizozemskoj, dovodi do pada konkurentnosti. Jedino što je Zambijcima išlo na ruku je katastrofalna vladavina Roberta Mugabea u susjednom Zimbabveu. Turisti su, umjesto u Zimbabve, počeli dolaziti u Zambiju kako bi posjetili Viktorijine slapove koji se nalaze na granici ove dvije zemlje.

Ima mnogo ostalih primjera „prokletstva resursa“, od Angole, Nizozemske ili Venecuele. Međutim, ima i primjera poput Dubaia i Norveške koji su profitirali od bogatstva energentima.

U posljednjih nekoliko godina se, u medijima, sve više spominje bosanskohercegovačko bogatstvo naftom na lokalitetima poput Glamoča, Livna, Drežnice, Kaknja ili Tuzle. Dosadašnji primjeri slabog upravljanja resursima poput prodaje u bescjenje brodske rafinerije nafte, uništenja Energoinvesta i ostalih velikih poduzeća koja su preživjela rat, te licitiranje hidropotencijalima, ne ostavlja mnogo nade da će BiH uistinu profitirati od eventualnog pronalaska „crnog zlata“. Treba naglasiti kako je jedan od ključnih faktora u „prokletstvu resursa“ i koruptivnost vladajućih struktura, što se može vidjeti u primjerima Zambije ili Venecuele. Hugo Chavez je ovaj problem, primjerice, pokušao riješiti nacionalizacijom naftnih kompanija, ali takav način rješavanja problema vodi u drugu krajnost.

Prema istraživanju koje je radio Transparency International, koji definira korupciju kao „zloupotrebu javne moći za privatni interes“, Bosna i Hercegovina se nalazi na 91. mjestu ljestvice zemalja po korumpiranosti. Ovu poziciju Bosna i Hercegovina dijeli sa Svazilandom, Gvatemalom, Gambijom i Kiribatima. Na prvom mjestu, kao najmanje korumpirana zemlja, je Danska. Norveška se nalazi na 10., a Zambija na 101. mjestu.

Bosna i Hercegovina je, po svemu sudeći, samo geografski bliža Norveškoj nego Zambiji.