Najveći čapljinski stočar: Cijena janjetine nije se mijenjala od 2000. godine

Stada ovaca na čapljinskom području prava su rijetkost pa su susreti s njihovim vlasnicima jedinstvene prilike za razgovor.

Hasu Macu iz Bivoljeg Brda, naselja koje okružuje drevni Počitelj, sreli smo u predvečerje nadomak toru. S ponosom nas je pozvao u tor da vidimo janjce, a priča je počela o tome kako su ovce prezimile.

“Malo je suše bilo, ali smo pripremili dobru zimnicu i nekako izgurali. E, sad kad bi bilo kiše, bilo bi i ispaše. Žita i sjena bilo je dovoljno, ali smo vodu morali kupovati, cisternu svako dvadeset dana. Suša, slabo su se punile čatrnje”, kaže Haso.

Na istu temu nastavlja: “Moje je iskustvo da je bolje kad je suho vrijeme za ovce. Manje je ‘hromotinje’, bolesti papaka, ali je, s druge strane, manje i paše. Ovce opet nađu sebi, čupaju po cijeli dan, a dajemo im i žito, sijeno, imali smo deset vagona silaže. Sve su to stado i nekoliko krava potrošili. Sve'', kaže Haso, piše Vecernji.ba.

Kako se na prste ruku mogu nabrojiti veći uzgajivači ovaca na čapljinskom području, nastavili smo s upitom o ekonomskoj isplativosti tog posla. “Zarada nije baš neka, ali može se živjeti”, kaže Haso pa nastavlja: “Sve je skupo, ideš, radiš, boriš se. Svake godine nešto se novca odvoji za neke priključke, za traktor, strojeve… Ne možeš bez tih priključaka, onda si spor, nema te nigdje. Uglavnom, opstajemo nekako”.

Ranije je u proljeće stado pješice gonio na Bjelašnicu, pet dana po suncu, kiši, vjetru…

''To je jedno iskustvo koje prije nisam imao, kad se odlučiš, to je pravo. Ideš, zaustaviš stado noću, danju se krećeš cijelo vrijeme. Tri, četiri dana, ako je malo sporije, peti dan izbiješ na Bjelašnicu. Nema spavanja, cijelu noć sjediš pokraj vatre, malo zadrijemaš, jednako i kad je kiša i kad je vedro. Bilo je ljudi, po četvero, petero, jave se da pomognu, da i oni vide kako je. To je jedno posebno iskustvo'', ističe ovaj čapljinski stočar.

Dodaje kako ih ipak u posljednje vrijeme prevozi šleperom.

''Stočarom idu na Trebiševo, to je na Vran-planini, dobra je ispaša, manje stoke nego na Bjelašnici. Lakše je fizički, ali je skupo. Prijevoz stoji 800 KM. Isto toliko i u povratku, planištaru platite 20 KM za čuvanje po glavi, e kad imate 400 ovaca, to je 8.000 KM, plus dokumenti 10.000 KM. A cijena se janjetine nije mijenjala od 2000. do danas, ostala je 6 do 6,50 KM, eventualno 7 KM ako je manja kilaža, 10 do 12 kg mesa. Netko traži jako malo janje, rebara kao kod šarana, ali rijetko, samo pravi gurmani, što bi se reklo, za lijeka”, razlaže Haso.

Ne bježi ni od širenja stada, ali ako bi negdje bliže uspio naći ispašu, Bjelašnica je ipak daleko, do Vrana je skupo. Ipak, ima planove. Morat će mijenjati i način uzgoja jer bi područjem na kojem zimi napasa stado ubrzo trebala proći autocesta. Sve su to Hasine brige za iduće razdoblje.