Jesu li biorazgradive vrećice prevara

Nova istraživanja otkrivaju da su plastične vrećice za koje se tvrdi da su biorazgradive, nakon tri godine i dalje ostale netaknute i mogu se nositi u kupovinu.

Guardian piše da su istraživanjem po prvi puta testirane vrećice za kompostiranje, dva oblika biorazgradivih vrećica i konvencionalne vrećice nakon dugotrajnog izlaganja moru, zraku i zemlji. Nijedna vrećica se nije potpuno raspala u svim okruženjima.

Vrećica koja se može kompostirati bolje je prošla od tzv. biorazgradive vrećice za kompostiranje, ista je potpuno nestala nakon tri mjeseca u morskom okolišu. Ali, znanstvenici kažu da je potrebno puno više rada da bi se utvrdilo što su razgradivi produkti i da bi se razmotrile moguće posljedice za okoliš.

Nakon tri godine, "biorazgradive" vreće koje su bile zakopane u tlo i more mogle su se ponovno nositi u kupovinu. Vreća za kompostiranje bila je prisutna u tlu 27 mjeseci nakon što je zakopana, ali kada je testirana u kupovini, nije mogla zadržati nikakvu težinu bez kidanja.

Istraživači s Međunarodne istraživačke jedinice za istraživanje morskog otpada Sveučilišta u Plymouthu kažu da studija - objavljena u časopisu Environmental Science and Technology - postavlja pitanje može li se na biorazgradive formulacije ponuditi dovoljno napredna stopa degradacije i time realno rješenje za problem plastičnog otpada, prenosi Novi list.

“Nakon tri godine, bila sam zapanjena što je bilo kojom vrećicom još uvijek moguće obaviti kupovinu. To nas je najviše iznenadilo kod biorazgradivih vrećica. Kada vidite nešto označeno kao 'biorazgradivo', mislim da automatski pretpostavljate da će se brže degradirati od uobičajenih vrećica. No, barem nakon tri godine, naše istraživanje pokazuje da to možda nije slučaj. " kaže Imogen Napper.

Znantne količine plastike završavaju kao smeće

Unatoč uvođenju naknada za plastične vrećice u Velikoj Britaniji, supermarketi i dalje godišnje proizvode milijarde vrećica. Istraživanje Greenpeaceovih top 10 supermarketa pokazalo je da godišnje proizvode 1,1 milijardi jednokratnih plastičnih vrećica, 1,2 milijarde plastičnih vrećica za voće i povrće i 958 milijuna višekratnih "vrećica za život", prenosi Guardian.

U studiji s Plymoutha navodi se procjena o 98.6 milijardi plastičnih vrećica plasiranih na tržište Europske Unije. Od tada se svake godine plasira oko 100 milijardi novih.

Svijest o problemu plastičnog zagađenja i utjecaja na okoliš dovodi do rasta tzv. biorazgradivih i kompostabilnih opcija.

Istraživanje dokazuje da se neki od tih proizvoda prodaju uz izjave koje ukazuju na to da se mogu "reciklirati natrag u prirodu mnogo brže od obične plastike" ili da su svojevrsne "biljne alternative plastici".

Međutim, Napper kaže da rezultati pokazuju da nijedna od vrećica nije pouzdan pokazatelj razgradnje.

"Stoga nije jasno pružaju li biorazgradive formulacije dovoljno napredne stope pogoršanja da bi bile korisne u kontekstu smanjenja morskog otpada, u usporedbi s konvencionalnim vrećicama“, dodaje.

Niti jedan materijal nije magičan

Vegware, koji je proizveo torbu za kompostiranje korištenu u istraživanju, kaže da je studija bila pravovremeni podsjetnik da nijedan materijal nije magičan, te da se može reciklirati samo u ispravnom postrojenju.

"Važno je razumjeti razlike između izraza kao što su kompostabilni, biorazgradivi i (okso) razgradivi", rekao je glasnogovornik. “Odbacivanje proizvoda u okoliš i dalje je smetnja, bilo da je isti za kompostiranje ili ne.. Zakopavanjem se ne kompostira. Materijali koji se mogu kompostirati mogu se kompostirati s pet ključnih uvjeta - mikroba, kisika, vlage, topline i vremena.

Uspoređeno je pet različitih vrsta plastičnih vrećica. To uključuje dvije vrste okso-biorazgradivih vrećice, jednu biorazgradivu vrećicu, jednu torbu za kompostiranje i polietilensku vrećicu visoke gustoće - uobičajenu plastičnu vrećicu.

„Obmana“ javnosti

Studija je pokazala da nedostatak jasnih dokaza pokazuje da su biorazgradivi, okso-biorazgradivi i kompostabilni materijali pružali ekološku prednost u odnosu na konvencionalnu plastiku, a mogućnost fragmentacije u mikroplastiku izazvala je dodatnu zabrinutost.

Prof. Richard Thompson, šef jedinice, rekao je da je istraživanje pokrenulo pitanja o tome je li javnost „obmanuta“.

"Ovdje demonstriramo da testirani materijali nisu predstavljali nikakvu dosljednu, pouzdanu i relevantnu prednost u kontekstu morskog otpada", kazao je.

„Zabrinjava me što ti novi materijali također predstavljaju izazove u recikliranju. Naša studija naglašava potrebu za standardima koji se odnose na razgradive materijale, jasno navodeći odgovarajući put odlaganja i stope degradacije koje se mogu očekivati. ", zaključuje za Guardian.