Jeftina radna snaga koju niko ne želi: Vojska imigranata gradi Britaniju

Zbog postavljenih ograničenja u traženju posla, rumunjski i bugarski građevinski radnici su primorani raditi ispod cijene i izloženi eksploataciji, otkriva istraživanje BIRN-a.

Piše: Sorana Stanescu iz Londona i Bukurešta

Radnici se okupljaju kod prodavaonice alata i građevinskog materijala Vickes, gdje čekaju poduzetnike koji će im možda ponuditi jedan od onih najamnih poslova od kojih preživljavaju u Velikoj Britaniji. U isto vrijeme paze na policiju koja povremeno dolazi da ih rastjera.

Kao najamni radnici na marginama nesigurnog građevinskog sektora u Britaniji, oni su izvor jeftine i uvijek raspoložive radne snage koja je korisna, ali često nije dobrodošla.

Njihovo prisustvo razlog je čestih pritužbi stanovnika predgrađa Seven Sisters na sjeveru Londona, gdje lokalni kafići nude obilan “zidarski doručak” za manje od pet funti.

Pošto nemaju agenciju koja bi ih zastupala, radnici se okupljaju na ulici, a jedini oglas za usluge koje nude jeste njihova odjeća – iznošene trenirke isprskane farbom i malterom.

Kad se pojavi potencijalni klijent, dogovaraju se za nadnicu i ulaze u kola. Ako naiđe policija, bježe.

U isto vrijeme, s druge strane ulice, u sunčano julsko jutro, Jarek kupuje namirnice i zastaje da porazgovara s prijateljima.

“Ilegalci” – to je riječ koju koristi da opiše tridesetak ljudi što stoje ispred prodavaonice Vickes. Jarek je imigrant, kao i oni. Ali za razliku od njih, Jarek dolazi iz Poljske i ne mora se plašiti policije.

I on je zidar, ali ne čeka posao na pločniku ispred Vickesa. Umjesto toga, vozi moped na koji je montirao kutiju za alat i dijeli blještave letke u kojima na nevještom engleskom nudi ''jeftine i pouzdane građevinske usluge''.

Jarek je samo jedan od oko milijun radnika koji su došli u Veliku Britaniju nakon širenja Europske unije u Istočnu Europu 2004. godine. Razmjere imigracijskog vala koji je uslijedio, a koji su najvećim dijelom činili imigranti iz Poljske, za rezultat su imale oštre kritike upućene na račun britanskih političara koji nisu predvidjeli što će se dogoditi.

Više od deset posto BDP-a Britanije otpada na građevinski sektor, koji ima centralno mjesto u Vladinom programu za oživljavanje posustale ekonomije i redovno dobiva državne subvencije i stimulacije.

Kritičari tvrde da su ograničenja uvedena za radnike sa statusom A2 najviše koristila građevinskom sektoru, jer je na taj način uvećana rezerva loše plaćenih radnika bez zakonske zaštite. Oni optužuju Britaniju da izlaz iz dvostruke recesije pokušava pronaći nametanjem nižih plata i lošijih uslova rada i za ostale, zasad relativno dobro situirane radnike.

Istraživanje Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN) pokazalo je da su radnici sa statusom A2 u načelu spremni raditi za manje novca i pod lošijim uslovima nego ostali radnici u građevinskoj industriji. Mnogi od radnika koje smo intervjuirali govorili su pod uvjetom anonimnosti, jer ne žele privlačiti pažnju vlasti.

Predstavnici sindikata i organizacija posvećenih sigurnosti na radu slažu se da su zbog svog imigracijskog statusa ovi radnici potisnuti u onaj segment građevinske industrije koji je najslabije reguliran, segment u kojem se zakonske procedure često ignoriraju a povrede i drugi problemi rijetko prijavljuju.

Vlada Velike Britanije opravdava uvedena ograničenja tvrdeći da njima štiti britansku radnu snagu od još jednog imigracijskog vala, sličnog onom koji je Jareka doveo u ovu zemlju.

Statistički podaci Ministarstva za rad i mirovinsko osiguranje pokazuju da je oko 210.000 Rumunja i Bugara dobilo broj nacionalnog osiguranja (NI) nakon što su ove dvije zemlje prije pet godina pristupile Europskoj uniji. Na osnovu ovog podatka može se steći predstava o tome koliko imigranata iz ovih zemalja danas radi u Velikoj Britaniji, ako se isključe oni koji rade ilegalno i oni koji su se u međuvremenu vratili kući.

Usporedbe radi, Poljaci su u posljednjih pet godina dobili 640.000 NI brojeva, a u posljednjih deset godina više od milijun.

Veliki građevinski sindikati tvrde da su njihovi članovi zakonom obavezani da osiguraju sigurne i poštene uvjete rada. Ta pravila se povremeno krše i u takve slučajeve često su umiješani upravo imigranti.

To potvrđuju i neki od imigranata koje je BIRN intervjuirao, objašnjavajući da rade u sivoj zoni da bi izbjegli plaćanje poreza. To što mnogi od njih primaju plaću koja je niža od minimuma, dodatno ih motivira da rade na takav način.

Ako su uhvaćeni da rade nelegalno, imigranti mogu platiti kaznu do 1.000 funti (oko 1.300 eura), pa čak i završiti u zatvoru.

Po dolasku u Veliku Britaniju, svi stranci koji traže zaposlenje dužni su se prijaviti za dobivanje NI broja.

Posjedovanje NI broja je preduvjet za pronalaženje dugoročnog legalnog zaposlenja. U osnovi, to je šifra na osnovu koje država organizira poreske podatke i podatke o penzijskom i socijalnom osiguranju za svakog pojedinca.

Kada je Jarek 2004. godine stigao u Britaniju, Poljaci poput njega nisu imali teškoća u dobivanju NI broja. Međutim, pet godina kasnije, kada je ovamo stigao Neven, Rumunji i Bugari više nisu mogli tako lako dobiti NI broj.

NI broj se imigrantima iz država sa statusom A2 dodjeljuje automatski jedino ako su doputovali u Britaniju s radnom dozvolom izdanom na osnovu direktne ponude za zaposlenje.

Ali takvi imigranti čine manjinu. Većina Rumunja i Bugara odlazi u Veliku Britaniju bez radne dozvole i bez ponude za zaposlenje.

Pošto žele što prije početi zarađivati, obično se opredjeljuju za sektore građevinarstva i turizma, oblasti u kojima mogu izbjeći obavezu da pribave dozvolu za rad tako što će se registrirati kao samozaposleni.

Imigranti koji ne uspiju dokazati da su samozaposleni i ne kvalificiraju se za dobivanje NI broja, često završavaju na marginama ovih sektora, gdje rade povremene poslove koji zahtijevaju minimalnu administraciju i plaćaju se “na ruke”.