Jedini vodeni mlin u dolini Neretve ovih dana radi punom parom

''Ovih dana izuzetno puno se traži kukuruzno brašno, za djevenice, kobasice i ostalo što prati svinjokolju. Dolaze ljudi sa svih strana, od Širokog Brijega preko Čapljine do Dalmacije. Kupuju po tri, pet, deset, dvadeset, neki i više kilograma. Tražnja prati klimu, najprije počnu dolaziti kupci od Širokog Brijega, pa onda na red dolazi čapljinsko područje, a završavamo s Dalmacijom.

Posao kreće oko polovice 11-og mjeseca, što zavisi od vremena, a traje nešto duže od mjesec dana'', na dah o tajnama svog mlinarskog posla priča Ale Škrbo jedini mlinar u dolini Neretve, pa i šire.

Prekriven finim slojem najsitnijih čestica brašna, nalik je na mlinare iz bajki. Na zastor koji mu prekriva odjeću, ruke, lice…, Ale ne obraća pažnju, dugo je u poslu iznosi detalje.

''Oko 29-og jedanaestog vrhunac je svinjokolje, ali ove godine se to pomjerilo. Toplo vrijeme pa je početak prolongiran, za desetak dana. Tek zadnjih dana počeo dolaziti svijet s čapljinskog područja, vrhunac očekujem za vikend i početkom idućega tjedna.

Posao zavisi od vremena. Evo, ja sam neki dana radio u majici kratkih rukava, a danas malo i jakna. Nema više prijelaza jesen – proljeće, sad je samo ljeto – zima.''

Dok pratimo mlin koji neumorno takće, tajnama posla zanijeti Ale još jednom naglašava: ''Dolaze ljudi sa svih strana, traže, znaju da je vodeni mlin i domaći izuzetno kvalitetni kukuruz.''

Na upit – da u okolici kukuruza nema što se kaže 'za lijeka', mlinar Ale naglašava: ''Tu se ne smije omanuti, gazda o tome strogo vodi računa traži dok ne nađe. Evo, vidiš k'o zlato je'', veli Ale uzimajući zlatno žuta zrnja u šaku i polako ih presipa nazad, u vreću.

''Uvijek ima posla. Mlini Struge su tvornica u malom – vodeni mlin, električni mlin, pekara, pogon tjestenine i trgovina. Sve uvezano, prava manifaktura. Ovo je švicarski tip male tvornice, od tridesetak ljudi. Sezona je i kad počne vršidba, onda je najviše ječma, melju ljudi za stoku.

Uglavnom, kad završi svinjokolja manje je posla na vodenom mlinu, ali ga uvijek ima ovo je unikat kakvog nema na široko, pa dolaze ljudi od svakuda, dogone, melju'', objašnjava mlinar Ale na upit – što radi kad nije puna sezona.

Zanimljivo je zapažanje zadnjeg mlinara doline Neretve o sjetvenim kretanjima.

''Loše je bilo jedno vrijeme, ali zadnjih godina se više radi na žitu. Sije se više. Dobo je da se ljudi okreću radu'', primjećuje zadovoljno mlinar Ale koji u posljednjoj vodenoj mlinici u Strugama, naselje je upravo po mlinicama dobilo i ime, brine brigu da brašno za tradicionalne hercegovačke specijalitete ''divenice'' i kulen, bude samljeveno na mjeru.

Priča mlinara Ale ujedno je potvrda da se Hercegovci nakon pomodarske ere polako osim sjetvi žita, vraćaju i tradicionalnim specijalitetima. Vjerojatno su djelom tome zaslužni i Slavonci koji su od svog kulena napravili svjetski brend, pa ih Hercegovci, a očito je i Dalmatinci, polako kopiraju.