Istopljena ljubav prema Mostaru
Često se ''potegne'' priča tko voli svoj grad, tko je pravi, a tko krivi građanin nekog grada i tko to zaslužuje biti njegovim građaninom i pisati se velikim slovom u gradskim hvalospjevima.
''Volim svoj grad'', zavikali su i mostarski Parkovi pa su u Ulici hrvatske mladeži, popularnoj Omladinskoj, ali su kontejneri za reciklažu smeća, iako ne tako stari, već zreli za smeće.
Svi oni građani, koji su s malim i velikim G, proklinjali neodvoženje smeća, kaos s deponiranjem smeća, aljkavost i nemoć komunalaca, zreli su da se slova njihova imena pišu najmanjim slovima u bilo kojem spomenu grada koji to prestaje biti.
Dok se plješće informacijama iz županijskog tužiteljstva da su odgovorne osobe, a doznajemo da ih je takvih (za sada) sedam, ispitane zbog nesavjesnih komunalnih poslova, odnosno prljavog posla s čišćenjem, nijemo se gleda kako se nastavlja tamo gdje se, prije krize, stalo.
Ono na što liče kontejneri za reciklažu, to ogledalo ljubavi prema stolnom gradu, prema nikad-stolnom gradu, prijestolnici kulture, gradu sunca, mirisa, svega nečega, samo je kap u moru koja će ovaj grad još jednom zalijepiti na dno, a mnoge odvesti preko granica da traže zemlju u kojoj je kažnjiv idiotizam zvani spaliti kontejner.
Ako je slučajno riječ o kakvom buntu, bilo je načina da se buntovnici pokažu u svom sjaju i da drugačije kažu da im smeta što žive kao stoka pored smeća.
Ako je slučajno riječ o slučajnom paljenju, nešto je ''slučajno'' završilo gdje nije trebalo.
Nije da se nešto pretjerano vodilo brige o pražnjenju reciklažnih kontejnera. No, da je gospoda s malim g i još manjim lj u ljudskosti, pokazivala da joj je stalo, sve bi bilo drugačije.
Ovako se istopila još jedna lažna mostarska ljubav.
