Grad bez ljubavi, sumrak ideja...

Mostar je grad koji je potpuno izgubio svoju formu. Stariji stanovnici i posjetitelji grada prisjetit će se, a što se doslovce još uvijek vidi vidi s Huma ili iz aviona , da je Bulevar bio središnja žila kucavica i da se oko njega razvijalo ono što se zvalo gradom. Avenija, Centar 2, Bijeli Brijeg i slični dijelovi grada bili su samo stambeni blokovi, prošarani tek pokojom školom, vrtićem ili ugostiteljskim objektom.

Slično je bilo i sa starim mahalama – u njima se uglavnom stanovalo, a društveni, pogotovo noćni život odvijao se na potezu Bulevar - Hit – Razvitak (dvije nekadašnje Robne kuće), Stari grad je i tada bio Stari grad, sa Starim mostom mamac za sve posjetitelje Mostara, a u nastavku Fejićeva i Titova ulica (stariji ljudi zvali su je uvijek Glavnom) kao središta gradske vreve, uz onaj dio Šantićeve i Cernice bliže Titovom mostu. I to se zvalo gradom kad si govorio „idem u grad“. I tamo se nekad plaćao parking. Ponegdje.

Lijepa i moderna stambena naselja imala su svoje vrline, ali malo tko je za njih govorio da su centar grada, osim ako te je pitao netko sa strane, jer živjeti na Aveniji, Strelčevini, Zgonima ili na Starom igralištu zbilja je bilo živjeti u gradu, pa si komotno mogao reći da si iz centra, iako su sve to naselja koja su procvala od šezdesetih godina prošlog stoljeća naovamo, na mjestu nekadašnjih voćnjaka, malih obiteljskih kuća i ledina.. Tu i tamo pokoji kafić, nešto prodavnica, mesnica i to je otprilike bilo to. Uglavnom samo igrališta, škole, parkovi i nizovi zgrada. I Tržnica. I brdo parkirnih mjesta. Za sve. Besplatno.

Pukli, i popola i svakako

I onda je došao rat. Grad se podijelio na dva dijela. I dobio je dva centra. Na zapadu su stambeni blokovi nakon svega počeli doživljavati preobrazbu – počeli su posvuda masovno nicati uređeniji kafići, i neugledne kartonske birtije, bolje opremljeni butici i svakakve prodavničice robe sumnjivog porijekla, pečenjare svih vrsta i menija, a nakon toga i kladionice. Betoniralo se gdje se stiglo, na mjestu nekadašnjih parkića, spomenika, klupa na kojima su sjedili zaljubljeni, na mjestu igrališta nicali su ružni kućerci, ad-hoc sazidani betonski objekti.

Mala privreda nije čekala da se netko sjeti napraviti norme, a oni koji su bili zaduženi za bilo kakve norme dozvoljavali su divlju gradnju, famozne mansarde, jednostavne prodajne objekte bez glave i repa, betonirali su se prolazi, dograđivala prizemlja, rušili zidići, kalemilo svakakvih arhitektonskih umotvorina na zgrade.

Razumljivo, zapadni dio grada morao je kolati, raditi i razvijati se i nekadašnje spavaonice postale su centar - dinamičan, napućen i samim tim u problemima s infrastrukturom, jer je najednom sve nahrupilo na porostor predviđen za nešro sasvim drugo. Ponestalo je zbog spomenutih privrednih subjekata male privrede i trgovine prostora za igru, ono što nisu zauzeli oni, zauzeli su automobili. A onda od silnih automobila ponestade i mjesta za parkiranje. I nastade kaos.

Teorija kaosa

Kaos koji je na istočnoj strani grada postojao još otprije rata. Konfiguracija terena, malene ulice i stara gradnja uvijek su bili noćna mora za bilo kakvo planiranje, a nakon rata, s dolaskom istih navika i ideja kao i na zapadnoj strani grada, životni prostor se još više stisnuo. Dva grada u jednom i najmanje po jedan centar grada na svakoj strani. S tim da je centar oba dijela bilo sve teže definirati, jer su se kafići, brzogrizi i butici otvarali gdje god je bilo slobodnog prostora. K'o videoteke pred rat, svaka zgrada dobivala je butik ili kafić. Na opću radost stanara, koji su u nekad mirnim kvartovima sada morali slušati buku do pet ujutro.

Normalno, do svih tih butika i kafića su stizali i gosti, svaki svojim automobilom, tražeći prostor za sebe. Jašili smo po nogostupima, pentrali se po trotoarima, prešlo nam u naviku. A onda su poduzetnici raznih fela počeli graditi zgrade, uguravati ih među već postojeće ili raditi „klasične rekonstrukcije“. Neke su uspjele, a neke su ostale budućim generacijama da nam se smiju što smo sve dopuštali.

No, svima je zajedničko bilo da su gradili do kraja, ne ostavljajući mjesta za parkinge, čak ponegdje ni za pješake. A onda su u takve zgrade išle razne institucije, čiji uposlenici su krenuli parkirati po gradu, gdje već nađu mjesta. I eto još većeg kaosa. Auto na autu, bez mjesta za majke s kolicima, pješake.

Kaos u kojem je policija godinama odmahivala glavom, u kojem su se glave okretale u drugom smjeru. Uz tradicionalni manjak opće kulture bez da se ista njeguje pendrekom, svi smo se opustili, zaronili u bezakonje („ako može on mogu i ja!“) – i dobili smo grad kakav smo i zaslužili!

B. Ljubi se Istok i Zapad

Zapravo, ništa se dvadeset godina nije uradilo da bi se Mostaru vratio nekadašnji okvir. Grad se razbacao, posvuda. Dva su grada rasla jedan uz drugi, udaljavajući se od Bulevara jačim tempom nego li su se ponovno upućivali jedan na drugog. I sada, kada imamo kao jedan grad, svi atavizmi prošlih dvadeset godina su još uvijek tu. Ranjena infrastruktura, zgrade raznobojnih fasada i rupa na njima, loše riješene ulice koje plivaju nakon svake kiše, grozan asfalt, nabacane objekte, gužve i nedostatak parkinga. I pokoji porez na budalu u gradu u kojem je prva zona strašnog MO Parkinga obuhvatila oba centra oba grada nastala nakon rata.

Ako je Mostar jedan kako kažu, onda je prva zona u nekadašnjem gradu, s početka teksta, a ne u dvije trećine grada, kako je planirano. Onda prvo odrediti gdje je centra tog jednog grada i tu naplaćivati. Ili priznati da je grad toliko u nekoj stvari da je cantra svuda. A ako je svuda, onda hoću sve što ima svaki centar – hoću standard života, a ne šugu, hoću asfalt, a ne rupu, hoću policiju da spriječava buku, hoću zelenilo i parkove, a tek onda me slobodno gađajte plaćanjem parkinga.

Kako riba smrdi od glave, problem se rješava od srži. A srž u Mostaru je da je grad napustio zacrtan razvoj koji mu je isplanirala još stara KuK monarhija, a nastavila Jugoslavija. Ratna i poratna podjela terena, pa zatim divlja gradnja i utjerivanje objekata gdje im nije mjesto suzili su životni prostor. Ono što je preostalo napunili smo do vrha automobilima. I sada bismo to riješili MO Parkingom? Nemoguće! To je puka kozmetika. Možda nekome lijepo izgleda, možda nije loše da i mi dobijemo ono što ima svaki normalan grad, ali pravi problemi se, ovako kako je zamišljeno, (traljavo, na silu i mutno da mutnije ne može) neće riješiti. A za nove sam probleme siguran da će doći. Upravo s MO Parkingom.

Jer ako je plan da za svo ovo infrastrukturno sranje, za sve loše odluke koje su vremenom življenje u Mostaru učinile očajnim i groznim, još sada mi stanovnici plaćamo i mjesečnu kartu, onda stvarno ne vidim smisla. Zapravo vidim novi besmisao života u ovoj „urbanoj sredini“.