Unutrašnje urušavanje kakvo je 2008. godine izazvao kolaps Liman bradersa, nije daleko, piše Washington post.
"Ako se dogodi, neće samo demontirati eurozonu, nego nas sve može uvesti u globalnu ekonomsku krizu, sličnu Velikoj recesiji iz tridesetih godina prošlog vijeka", zaključuje list.
List dalje piše da se taj rizik može prepoznati u općoj strukturi kamatnih stopa. Na jednoj strani, američke obveznice sada imaju najnižu vrijednost u povijesti, a na drugoj, slabe države eurozone, poput Španjolske i Italije, imaju užasno visoke stope jer ulagači sve više dovode u pitanje njihovu likvidnost.
Uz to sve veće firme i bogati pojedinci povlače gotovinu i vrijednosne papire iz banaka u tim slabim zemljama, što dodatno potkopava njihove financijske sustave, zaključuje list u uredničkom komentaru.
Razlog što je tržište eurozone pod udarom treba tražiti u okljevanju njenih čelnika da razviju alatke u borbi s ovakvim pritiscima. Poučan je američki odgovor na kolaps kreditnog sustava iz 2008. godine. Federalne rezerve su nizom velikih koraka spriječile totalni kolaps: ubacili su neverovatnih 13 bilijuna dolara pomoći uključujući posebne objekte za investicijske fondove, financiranje potrošača, tržište papirima i ostale sektore.
Lideri eurozone razmatrali su slične mogućnosti spašavanja, ali ih još uvek nisu usaglasili niti pretvorili u projekte. Zašto to nisu uradili velika je misterija, ali bolje bi bilo s tim krenuti odmah.
Europa je ušla u ovu opasnu situaciju, jer monetarna unija funkcionra samo ako su jedinstvene i fiskalna, bankarska i ekonomska politika. U suprotnom, razlike među članicama u njihovoj konkurentnosti, proračunskim deficitima, nacionalnim dugovima i bankarskom stanju mogu prouzrokovati ozbiljnu financijsku neravnotežu.
O svemu je tome raspravljano 1992. godine kada je načinjen dogovor o monetarnoj uniji, ali dalja integracija nije ostvarena, piše list.