Dvojica radnika preostala u poduzeću nisu primili plaću 54 mjeseca

Poratna BiH u pravom smislu riječi zemlja je čudesa. Jedno od njih zateklo nas je u rasadniku Šumarije Čapljina u Gnjilištima. Rasadnik je osnovan početkom trećeg milenija u okviru JP Šume Herceg-Bosne.

Odlično je krenulo, ali ga je na noge oborila nikad završena transformacija u zajedničko poduzeće na razini Hercegovačko-neretvanske županije.

U rasadniku smo zatekli dvojicu 'posljednjih Mohikanaca', a razgovor s mlađim Mihovilom Merdžanom, započeli smo upitom - koliko dugo nisu primili plaću?

''Pedeset i četvrti mjesec!'', odgovara Mihovil.

Dakle, četiri i pol godine?
''Četiri i pol godine! Čekamo ovdje kako će se dogoditi neki javašluk, lopovluk, ne znam ni ja što, pa ćemo još ispasti krivi. Dolazimo skoro svaki dan, nekad noćimo. Ostavljeni smo nikome. Niti je ikoga briga za nas, ni za ovoliku imovinu, ovolike hektare…''

Koliko je hektara?
''Deset hektara, sto duluma! Sad je prava šuma, ne radi se pet godina. Sve izraslo, sve preraslo, korov, zapušteno, pomalo se devastira''

Jeste li ikada mogli zamisliti ovakav scenarij?
''Ma nikad, nikad. Ni u snu, a kamo li doživjeti. Imam četvero djece, ne znam kako ih školujem, kako prehranjujem. To zna samo moja obitelj. Tako je i kod mog kolege, tako su živjeli i oni koji su nas napuštali. Mi smo živi pokopani! Mi ne smijemo biti bolesni. Da nam se barem uplaćuju doprinosi, pa hajde. Ovako ne možeš ni liječniku.

Jesu li vam djeca osigurana?
''Jesu, preko žene, ona je na birou“, otvorio je dušu Mihovil, a u istom tonu nastavlja njegov kolega po sudbini, Grgo Hajvaz: ''Situacija je gora nekog što je rekao kolega!''

Kako zarađujete za život?
''Nikako, na njivi nešto malo ima, slabe cijene poljoprivrednih proizvoda. Snijeg, plastenici su nam lani otišli… Tuga, jednom riječju - tuga.''

Jeste li vi mogli zamisliti nešto slično?
''Ne, nikad nisam mogao pomisliti da se ovo može dogoditi u jednoj državi koja postoji, a ne znam je li postoji. Svakom smo se žalili, pisali, pisali medijima, slali smo, borili se preko sindikata. Svi znaju za nas, a nitko nas ne gleda, niti daje pomoć. Stigli smo za Caritasa, a tamo kažu – zaposleni ste.''

Kako ovo po vama, može završiti?
''Ne znam, ne znam, dobiti slom živaca i oboliti. Dobru se ne nadamo dok je sadašnji ministar na čelu federalnog šumarstva, a ni prošli nije bio bolji. Ovo je najbolja zemlja u Europi, a stoji zapuštena. Da bar nekome daju u zakup.

Ovdje je 30 ljudi radilo kada se rasadnik počeo formirati. U sezoni i do pedeset! Svatko je bio zadovoljan, plaće na vrijeme, a sads nemamo ništa. Šteta, zemlja leži, korov raste, strepimo hoće li požar jednog dana sve devastirati.

Što su vam govorile kolege kad su odlazile?
''Ništa. Kratko se pozdrave i odu, sretni da su našli neki posao. Tko će mene od 60 godina primiti u radni odnos? Tuga je sigurno, velika je tuga. Hvala vam kad ste došli, da javnost zna što se sve radi kod nas, što rade političari, što rade ministri, a ima ih hvala Bogu koliko hoćeš…'', zaključuje Hajvaz razgovor za Bljesak.info.

Na kraju logičnim, postavlja se pitanje – kome treba da rasadnik ne radi? S malo ulaganja mogao bi vrlo brzo nastaviti proizvodnju.