Mostarsko blato: Prikancima prijeti izumiranje
Prikupljanjem podataka kroz ihtiološka istraživanja i sastancima u sklopu projekta o očuvanju steno-endemske vrste ribe prikanac na Mostarskom blatu došlo se do saznanja o značajnom smanjenju brojnosti. Usporedbom sa sličnom situacijom endema na Popovom i Livanjskom polju neminovno je da će prikanac sasvim nestati ili će brojnost toliko opasti da će otići u zaborav.
Mostarsko blato je prepoznato kao ključno područje bioraznolikosti u BiH od strane međunarodnih organizacija, kao što su Birds International, IUCN, CEPF, WWF. Nažalost, to ne prepoznaje niti jedna razina vlasti BiH. Flora i fauna Mostarskog blata obiluje endemskim vrstama, od biljnog svijeta, ptica pa sve do riba gdje ubrajamo i prikanca, koji je uvršten na listu ugroženih vrsta Međunarodnog saveza za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava, te vijuna koji je još nedovoljno istražena vrsta.
„Izgradnjom i puštanjem u rad hidroelektrane HE Mostarsko Blato (2010. godine) i dodatnim radovima na izgradnji ceste znatno je smanjeno stanište prikanca koji od siječnja do svibnja obitava u poplavljenom području polja, dok ostali dio godine živi u podzemlju. Tako se prikanac pridružuje podužoj listi vrsta koje su ugrožene zbog nesavjesnog rada postojećih i izgradnje novih hidroelektrana“, ističe Zoran Mateljak iz WWF Adria.
Na austrougarskoj mapi koju možete naći na poveznici vidljivo je koliko je smanjeno stanište prikanca. U desnom gornjem kutu mape izvor Krenica (Krenica qu.), ponori i Rieka su u prošlosti bili područje s najvećom bioraznolikošću gdje su uz prikanca obitavali ždralovi, te orlovi kliktaš i štekavac. Prema podacima iz Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu i predanjima ljudi s Mostarskog blata upravo to područje Krenice i naselja Čule obilovalo je najvećim virovima i ponorima iz kojih prikanac izlazi u doba visokog vodostaja i ponire u periodu kada živi pod zemljom. Taj dio blata je od 2016. godine do nedavno betoniran (zajedno s ponorima) i vode su usmjerene u akumulaciju.
Podaci o ribolovu na Mostarskom blatu datiraju iz registra Osmanlijskog carstva 1585. godine, a lov na prikanca utkan je u tradiciju stanovništva Mostarskog blata, kroz lov na krto, pravljenje drvenih lađa za plovidbu blatom te lov biljkom divizbovinom (narodni naziv „mlič“). Sva ta tradicija koja odražava identitet stanovnika Mostarskog blata uskoro će nestati s prikancem.
„Na području Popovog i Livanjskog polja do 1970. godine postojala je velika brojnost malih endemskih riba sličnih prikancu koje su korištene u prehrani lokalnog stanovništva, a to su prvenstveno oštrulj (Aulopyge huegelli), podbila (Chondrostoma phoxinus) i drlja (Scardinius dergle) u vodama Livanjskog polja i popovska gaovica (Delminichthys ghetaldii) u Popovom polju. Izgradnjom hidroelektrana i isušivanjem polja sedamdesetih godina prošlog stoljeća populacija tih vrsta riba u vodama Livanjskog polja se drastično smanjila, a u Popovom polju gotovo nestala“, kaže prof.dr.sc. Jerko Pavličević sa Agronomskog Fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
Nestanak ugora i riječnog raka na Mostarskom blatu je također indikativan da prikancu sljedećem prijeti nestajanje.
Kroz projekt o očuvanju prikanca (lat. Phoxinellus pseudalepidotus) koji provodi Udruga Dinarica, a financira Critical Ecosystem Partnership Fund (CEPF) u narednom periodu uraditi će se prezentacija pravne analize za zaštitu prikanca na Mostarskom blatu i prezentacija dosadašnjih terenskih istraživanja. Sljedeće godine slijede dodatna istraživanja kako bi procijenili trenutnu brojnost ove izuzetno važne vrste te izradio akcijski plan za zaštitu iste.
