Trenerskim poslom se počeo baviti još tamo 2007. godine. Naravno, uglavnom je to bilo vezano za omladinske kategorije ili kao pomoćni trener. Usporedo je slijedilo trenersko školovanje, ali ono najvažnije počinje odlaskom u Rusiju.

Prvi, pravi posao ako se može tako reći. Guillermo Abascal, mladi španjolski stručnjak, preuzima Spartak iz Moskve. Za svog pomoćnika odlučio je uzeti Vladimira Sliškovića, koji je St. Petersburg mora zamijeniti Moskvom. Ukupno je dvije i pol sezone Vladimir obavljao ulogu pomoćnika, prevedeno u brojeve, 74 utakmice.

I onda se "otvorilo". Abascal je postao bivši, priliku je dobio u završnici prošle sezone Vladimir. Imao je tek dva dana za pripremu utakmice koja je dolazila, Zenit je bio protivnik. Od te utakmice, 17. travnja do kraja sezone, Spartak nije izgubio niti jednu utakmicu u prvenstvu. Igrali su se sve sami derbiji. Dinamo, CSKA, Lokomotiv, Krasnodar, Rubin, na kraju je Spartak imao omjer 5-4-1.

"Iskreno za mene je to bilo iznenađenje, ja nisam očekivao da će glavni trener biti smijenjen. Nekako sam mislio da to toga neće doći, da će Guillermo Abascal ostati do kraja sezone, nakon čega bi onda moglo doći do nekih promjena. Međutim, klub je donio takvu odluku. Mene su pozvali, zamolili su me da u ta dva mjeseca preuzmem ekipu, da pokušam izvući maksimum. Ja sam se potrudio, dao najbolje što mogu. Kad podvučem crtu mogu reći da nije bilo loše, da uvijek može bolje, ostao je taj žal nekako zbog poraza u polufinalu Kupa," reći će Vladimir.

Spartak je velik klub, najtrofejniji u Rusiji, za svakog trenera je izazov raditi u jednom takvom klubu.

"Puno puta se dogodi da netko dobije priliku raditi u velikom klubu. Ja sam dobio u Spartaku. Raditi u jednom takvom klubu, to je posebna čast, to je veliki klub koji ima ogroman broj navijača, to je klub koji mene automatski izbacuje u prvi plan. To je bila velika odgovornost, ja sam znao što znači Spartak. Nisam podlegao nekom pritisku," objašnjava Slišković.

S Vladimirom smo razgovarali o životu u Rusiji, hladnoćama, razlikama između St. Petersburga i Moskve, ali i nekim drugim stvarima. Poput recimo djetinjstva, odrastanja uz oca, Blaža.

Od Mostara, preko Splita, Marseillea, Pescare, Lensa, Zagreba. Utakmice baš i ne pamti, ali neke stvari da.

"Zanimljivo odrastanje, Francuska - Italija, Italija - Francuska, kasnije u Zagrebu. Osnovnu školu sam završio u tri različite države, pet ili šest različitih gradova. Ne znam, valjda je to do mog karaktera, dosta brzo sam se prilagođavao, učio jezike, mislim da mi je to puno kasnije pomoglo. Tko zna da sam ostao u Mostaru, kad bih naučio francuski, talijanski."

Imao je prilike Vladimir upoznati i neke velike igrače, promatrao je treninge, nekada bio u svlačionici.

"Nekoliko puta se dogodilo da sam ja uz oca bio u svlačionici, na sastancima pred utakmice. Ono sjediš, šutiš, ne smiješ progovoriti, oni se spremaju za utakmicu. Sjećam se recimo Massimiliana Allegrija s koji je otac igrao u Pescari. Imao sam priliku da se slikam s pokojnim Maradonom, koji mi je poklonio dres poslije utakmice. To je bio onaj vuneni dres, takva je u to vrijeme bila garnitura, rezervni gostujući, crveni."

O tome koji mu je grad ostao u posebnom sjećanju, o životu u Rusiji, planovima za dalje, trenerskim polemikama sa svojim ocem, trenerskom dokazivanju, ali i u NFL-u, Aaronu Rodgersu legendarnom QB Green Bay Packersa, razgovarali smo s Vladimirom Sliškovićem u 58. po redu izdanja PODCASTA SPORT CENTAR portala Bljesak.Info