Rezultati po autoru: Berislav JURIČ

Iako su mostarski prvi mačići bacani u vodu sa svih svojih devet života i iako se propusti događaju i većima i ugrijanijima, neshvatljivo je da se program mostarskog Wintervillea ne može izguglati.

Hrvati u BiH, koji su smjestili svoju književnost u ćošak oduševljeni su pisanjem Miljenka Jergovića o komšićluku iako mu ne tako davno nisu dali ni u ćošak.

Nije ovo prvi put da mlako i mlitavo gledamo kako se urušava jedan stup kojim mislimo poduprijeti živote svoje djece i na njega staviti sjajnu budućnost koju im želimo.

Maslina u Hercegovini je neobrana jer nema nikog da je bere. Slušamo još jednu kuknjavu o tome kako nitko neće da radi dok istovremeno slušamo kuknjavu kako nema posla. Pa ni za Bakira.

Bilo bi zanimljivo vidjeti popis želja ustoličene trojke gdje bi voljeli putovati i s kime se sastati pa podvući crtu za zaključak da se troglava usta nikada neće dogovoriti ni oko puta svojeg dupeta…

Naravno, teško je očekivati da će se naši umlitavljeni građani dignuti na noge pa napraviti pravi mali cirkus po ovome pitanju.

Priznali su oduševljeni komentatori, dok im zazubice skromno rastu, kako je to ručak na koji smo navikli – nemarno narezan i pobacan po salveti, skroman i nikakav…

Nakon službene galame, službeno je rečeno kako je Komšić službeno neslužbeno ručao sa Stjepanom Mesićem. Službeno, nikoga ne zanima što su jeli i pričali.

Mogu, jasno je svima, premijeri pričati do mile volje što su i kako dobro odradili. Vjerovat će im samo obezumljeni klimači glavama koji se nadaju da se urasla fotelja u dupe i srce neće morati odlijepiti…

Upisao se, kaže, kao desni bek u knjige najvažnije sporedne stvari na svijetu. No, pogriješio je kad se upisivao u najvažniju stvar u ovoj trokutastoj nemani.

Nema tog građanina, ma koliko se organizirali u spontana okupljanja, da nije pomislio kako je policija ogledalo države i kako je taj odraz odvratan.

Važno je, eto, nekim velikanima pera i šuplje priče u ovoj zemlji to da je ubojica sarajevskih policajaca došao iz drugog entiteta.

Nije Jerko Ivanković Lijanović odustajao. Uspijevao je kroz svoj proboj iz mesne mašinerije do političke kla(o)nice svakog trenutka ismijati državu.

Zato je odzvonila poslanica nadbiskupa Puljića. Odzvonio je Hitler s propovjedaonice i stvorio eho komentara u kojima se uporno i po potrebi izvrću riječi.

Vrijeme je stalo u doniranoj kutiji, a eho naše nemoći odzvanja u šuštanju brojanja uvezenog papira koje ćemo, kako su obećali, dovršiti na vrijeme. A to vrijeme stoji...

Vrh Hrvata i dalje šuti. I o izborima, i o bubnjevima i o sudbinama istopljenim u ćelijama…

Glasači ucijenjeni preživljavanjem ni ovoga puta nisu imali što odabrati osim likove preplašene za novu epizodu lagodnog života. Pa su birali manje zlo. Ili jednako. Nikako veće.

BiH je najgora država za život u Europi. Nismo to čuli s govornica. Niti smo čuli kako to promijeniti.

Drugog dobra nema. I znaju to oni što nas pozivaju na dobro i tumače nam sveta pravila glasovanja dok njima nakon izbora stišću pogane ruke.

Dodik i razni zajebanti koji opet žele sjesti u meko uglavnom tjeraju sve oko sebe da ih nabiju na tvrdo i da bježe.

Izjava Milorada Dodika, koja bi ga u normalnim državama koštala pada povjerenja pristojnog postotka glasača … kod nas je dočekana gromoglasnim pljeskom…

Glas ide i onima koji svojem stadu svečano otvaraju prvi sloj asfalta.

Komad mosta, na koji se čekalo godinama i koji će se još čekati, dokaz je kako su tupi alati za premošćivanje razdvojenosti obala i kako se gleda na izgradnju zajednice.