Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Jedan dan je rođendan, ali preostalih dana u godini je 364 puta više. I okrutni su prema sinoć izrečenim željama i srcu milim nadanjima.

Bilo gdje na svijetu imate ljude koji ne prave razlike i ne poznaju granice. Ali svejedno ograde dvorište. Svoj ti pos'o…

Nadam se i želim vjerovati da nikad, ama baš nikad, ovdje nećemo doživjeti dovoljno jak zemljotres koji će na kušnju dovesti remek djela nekih naših neimara

Razlika između nas ovdje i njih vani je što oni ne gube ni kad se čini da daju previše, a mi gubimo i kad naizgled ne dajemo ništa, čak i kad uzimamo.

Prokleta mogućnost izbora mora da postoji, pjevao je davno Džoni. I dalje vjerujem da postoji, iako ovdje uglavnom caruju bajke kojima odrasli uspavljuju ono malo preostalog ponosa u sebi.

Brzo utažiti glad nije grijeh. Cilj opravdava sredstvo. No, problem je kad je cilj previsok, a glad neutaživa.

Jedina prava mostarska basna je ona da su bili vuk i magarac. I, uglavnom, nešto k'o radili, ali ništa nisu uradili. Negdje k'o krenuli, ali do nigdje nisu stigli. I na kraju izjeo vuk kenjca.

Kad čovjek napusti scenu razočaran nakon par rundi, onda je do njih, ali ako to učini nakon više od deset rundi, onda je definitivno do njega.

Gledajući sve ovo oko eura u Hrvatskoj, pitam se zašto Bosna i Hercegovina čeka? Kome mi više glumimo s konvertibilnom markom? Zašto ne uvedemo i mi taj euro? Nećemo? Ne znamo? Ne da nam se? Ili se, možda, nas kandidate ništa i ne pita?

Zbilja ne znam nikoga tko je na Novu godinu prestao pušiti ili tko je za Novu postao bolji čovjek. To se događa nekim drugim danima u godini, kad je čovjek trjezniji i savjesniji.

Na neku foru još uvijek toliko vjerujemo u tu rečenicu iz naslova, da se i sami često zateknemo kako smo je upravo izgovorili.

Finale zadnjeg Svjetskog prvenstva, već u ranoj fazi primjene VAR tehnologije, izazvalo nam je dileme – čemu, ili bolje reći kome, zapravo, služi ta nova tehnologija?

Mostar me u zadnje vrijeme, priznajem, oduševljava. Čime? Nevjerojatno lijenim reagiranjem na žestoke podražaje! Mostar kao flegma grad, cool city? Nevjerojatno, ali da!

Kad ti nogometni fan u kući kaže kako je nogomet život, ponekad i više od toga, i kako je red da se skloniš ispred televizora, nemoj ga odmah prerezati popola onim pogledom. Ima tu i nešto istine. I više nego se misli.

Možete mi ga probati smučiti. Možete ga i bojkotirati, ili, kao i svaki put, izraziti gađenje spektaklom u kojem se ganja napuhani mjehur. Uzaludan vam je trud, a reći ću vam i zašto.

U zadnje vrijeme sam nekako sklon stvari gledati isključivo sa svjetlije strane. Čak i mali tračak svjetlosti, mali znak da postoji neko svjetlo u mraku, dovoljno mi je da kažem da je nešto ipak OK.

Ponekad se najkompliciranije stvari mogu objasniti na najjednostavniji način. No, to ne znači kako će najbolje rješenje svima biti i najidealnije.

Suštinski, Mercedes ne prestaje biti Mercedes ako mu skineš oznake. Niti će Fićo postati Mercedes ako mu na nos turiš Mercedesovu zvijezdu. Kod nas tako navalilo na simbole, a suština hrđava i masna.

Ne znam za besmrtnost, ali Aleksin korak u ovo naše 21. stoljeće napravljen je u HNK Mostar. I to kakav korak! Ponovni susret s Aleksom više je sudar s nama samima nego smo ikada vjerovali da će biti.

Što se pješaka u Mostaru tiče - zebre su u Africi, a cesta se prelazi po navici i ćeifu. Semafor je dosadan i neka svijetli nekom drugom, a zelena površina je tu da se čim prije pogazi, pogotovo ako je neko cvijeće u pitanju.

Prošlo je previše vremena od kad sam zadnji put pisao o fenomenu izgradnje ceste i kružnog toka na Smrčenjacima, a tamo su se, u međuvremenu, stvari samo još više zakomplicirale.

Da je Preporuka Europske komisije stigla prije deset, petnaest, a pogotovo prije dvadeset godina, bila bi to euforija. Danas, ne znam mogu li uopće pronaći pravu riječ. Nešto između ništa i nigdje. I pomalo nikuda.

Da me se rezultati izbora osobno ne tiču, jer ipak živim u ovoj zemlji, uživao bih u ovom cirkusu neizmjerno. Ovako, kako me se tiču, ipak se ponekad, malo, ali sasvim malo, i zabrinem.