Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Zadnja nam je šansa sve pare koje idu komunalnim poduzećima dati za organizaciju nogometnih turnira po kvartovima – naši protiv Japanaca! Pa napraviti od toga atrakciju, privući njihove turiste, pa kad sve završi da grad blista.

Još kad te nadležni vrate dodatno u devetnaesto stoljeće, pa umjesto asfalta rupu zatrpaju šoderom, kojeg onda danima po cesti raznose kiša i kotači baš onako kao što vjetar raznosi smeće po gradu, dođe ti, što bi narodnjak rekao, da vrisneš.

Zakona i normi, zapravo, nigdje. Jer da postoji netko tko ih provodi, da nismo u nevjerojatnom i neprekinutom lancu neodgovornosti, nemara i samovolje, ne bi uobičajena slika bila da se vozite iza autobusa kojem u noći ne radi niti jedno svjetlo ...

Pusti strategije i šarene laže, jedina prava i jedina istinska mjera je da država, ako još netko vjeruje da je država brižni format koji zbilja misli na tebe, prestane biti jednima majka, a drugima maćeha.

Hajde da, za promjenu, umjesto poziva za žurnu provedbu odluke Ustavnog suda BiH o Mostaru, počnete pozivati da se uspori ili uopće ne provodi. Jer, čini mi se, potpuno je svejedno.

U jednom trenutku netko je došao na ideju da nam krošnje drveća više ne trebaju, da zelenilo nije važno, da kultivacija življenja zelenilom nije važna - i da su važne samo zgrade. I kvadrati. I prodaja istih. I lova. A lipe nisu lova. One su višak.

Na stranu politički folklor, koji uvijek pred izbore urani i lako skine rukavice, koristeći odane medije kao megafon, ali u svemu me zapravo najviše brine potencijalna spremnost naroda da u sekundi sažvače svaku medijsku žvaku...

U ogledalu izgledaju moćno, glamurozno i nedodirljivo, uživajući u uvlačenjima onih koji ne pitaju otkud im i kako, moguće je da još više uživaju i u divljenju suprotnog spola, po mogućnosti što mlađeg, ali da vam kažem onako – sve je to jadno.

Iako smo u međuvremenu postali svjetski fenomen zbog političkog klinča koji ne popušta i neprovedenih izbora još od 2008., grad se u međuvremenu solidno relaksirao, ljudi su međusobno puno opušteniji...

Svaki put kad dođe Praznik rada pitam se jedno te isto. Kakve to, pobogu, budaletine žive napolju, pa umjesto da okrenu janjca ili zaroštiljaju pored rijeke, oni potroše Prvi maj u okupljanje na ulicama, mahanje transparentima i tuču s policijom?

Najavi otvaranja „cajkaškog radija“ u sred Zagreba mogu se čuditi samo oni koji su na neku čudnu foru prespavali zadnjih 20 godina. I koji nisu bili na večernjem izlasku, recimo, u Mostaru. I kog se vraga čudite čistoj utrci za profitom?

Naopaki jesmo, ali to ne znači da moramo do kraja Svijeta strastveno uživati u našoj vlastitoj naopakosti. Potrebno je samo malo izaći iz sigurne zone vječnih izgovora.

Život ovdje je nalik cirkusu, koji je stvaran i nema namjeru stati i u kojem je na papirima jedno, u stvarnosti drugo, a u željama nešto posve treće. Na vama je odabrati želite li biti majmuni, slonovi, klaunovi – ili raditi na kasi ili u direkciji!

Zašto nije tako s automobiima političara u banana državama pitanje je od sto milijuna eura. Zašto limuzine moraju biti nove i skupe, a sve ostalo istrošeno i skrpljeno, to je ključ odgonetke svih misterija našeg mentaliteta.

Neki dan smo i mi ovdje objavili – 'Zmaj od Šipova pustio stoku u grad'. Iako na prvu zvuči kao presedan i vrhunac primitivizma, Ilija Grahovac, kako je Zmaju pravo ime, nije ni prvi, a ni zadnji koji je to učinio.

Ovdje me pljuni ako je 99 posto stanovnika BiH uopće skužila da smo potpisali Istanbulsku konvenciju. Pljuni me još jednom ako i danas njih 98 posto zna o čemu se tu radi.

U današnje vrijeme opasno i ubojito oružje je u svačijim rukama. Svaka šuša danas može rokati i ubijati jače i brže od mača. Par rečenica, ne nužno potpuno pismenih i jedan oštar udarac po Enteru. I – bum!

Prošlost je, uz sve to, najunosniji mogući predizborni program, sigurna karta, kec u rukavu. A budućnost? Budućnost je napor, odricanje, suspregnutost , obračun s vlastitim svjetonazorom i mitomanijom.

Mene brine što na neke upitnike ne odgovaramo od 1990., pa nam se u međuvremenu nagomilalo gradiva.

Često najgrlatiji među onima koji pozivaju da sposobni (i mladi) preuzmu vlast zapravo računaju na to da oni ili netko njihov zasjednu u fotelju, smatrajući se automatski sposobnijima od onih koji sada već jesu u fotelji.

U zemlji cirkusa normalno je da pravo kazalište pati. Kome trebaju predstave kad ih imamo svaki dan? Čitajući portale nema dana a da netko ne šokira, ne pošalje jasnu poruku, ne dobije šamar ili ne pozove na zbijanje redova. Oko nas maske i mačkare.

I kao u talijanskom loptanju u minulim vremenima, sve je ovdje kod nas dopušteno, faulira se grubo, faulira se hinjski, pred očima arbitara skupljaju se prsti na rukama i s nevinim izrazom na licu govori„Che cosa?“

Zašto ste se smijali na slikama? Pa zato jer je slikanje bilo doživljaj, nije svatko imao kameru na mobitelu, nije zapravo nitko niti imao mobitel.