Zašto vozimo ''grobove''?

Starost voznog parka u BiH je 16 godina, a u Hrvatskoj 14 godina, a u Srbiji i više od 17 godina. To je pokazatelj kako je nekadašnji srednji sloj stanovništva gotovo izumro.Vjerovali ili ne, u nekadašnjoj Jugoslaviji starost voznog parka bila je manja nego danas u Hrvatskoj, a Bosnu i Hercegovinu da ne spominjemo. Nekadašnji alarmantni podaci o starosti voznog parka od 11 godina iz bivše SFRJ, danas se čine pomalo smiješnima u usporedbi sa starošću voznog parka u današnjoj Hrvatskoj, Srbiji ili BiH.

Doduše, danas se na prvu čini da nekadašnje Zastave, Lade ili Renaulti 4 nemaju što tražiti u usporedbi s autima koji danas kolaju našim cestama, ali to je samo prvi dojam. Nekadašnja domaća autoindustrija, od Slovenije do Srbije, proizvodila je godišnje preko 200.000 novih automobila samo za domaće tržište, a niti uvoz nije bio zanemariv.

Zapravo, često je u SFRJ bio problem doći na red za novi auto, pa su se događale apsurdne stvari da polovan košta više nego novi, jer novih nije bilo na lageru. Potražnja je bila veća od ponude. Iako se i tada za novi auto moralo raditi puno, danas se s prosjećnom plaćom od 900 maraka za novi auto srednje klase, koji je danas ekvivalent nekadašnjem Stojadinu treba raditi duplo više!

Čak i tri puta više! I dok se nekada za Stojadina trebalo izdvojiti između 13 i 15 prosječnih mjesečnih plaća (1979.), u vrijeme najveće krize 21 plaću (1984.), za današnji auto niže srednje klase treba vam između 30 i 40 prosječnih plaća!

Za Fiću ste radili godinu dana, a danas ne možete pronaći auto za 12 mjesečnih plaća od malo više od 900 maraka. Što zbilja možete kupiti za 12 prosječnih plaća? Osim polovnjaka i to niže klase ili puno starijeg i već izraubovanog većeg auta – ništa!

Naravno, jedna stvar ide na ruku statistici iz zadnjih dana SFRJ, a to je činjenica da je kupnja automobila u Jugoslaviji osamdesetih bila takozvani drugi val motorizacije, koji je započeo početkom sesdamdesetih, kada je novostasala srednja klasa (oba supružnika imaju solidan posao) počela zahtijevati nešto više od Fiće, a onaj koji nije imao nikakav auto odjednom za relativno dostupne novce mogao nabaviti istog tog, novog, Fiću.

Uostalom, pogledate li slike bilo kojeg grada u SFRJ iz osamdesetih, na cesti će biti automobili koji su godište te slike, eventualno nekoliko godina stariji. O kvalitetu voznog parka se moglo pričati, ali je činjenica da su auti u prosjeku bili mlađi nego danas, kada imamo dojam da češće mijenjamo automobile. No, jedno je mijenjati novo novim, a drugo mijenjati stari auto nekim malo mlađim polovnim.

Današnji Golfovi 2, koji su i dalje čest prizor na cestama, a oni su stari između 28 i 37 godina - i ekvivalent su tome da na slikama Mostara iz osamdesetih vidite, recimo, bar pet Fića sa takozvanim obrnutim vratima ili Opel Olympije proizvedene pedesetih. A nećete ih vidjeti, sve su to auti koji pripadaju godištu slike po godini proizvodnje (unutar desetak godina) - ali ćete zato vidjeti na današnjim slikama i dalje jako puno Golfova 2. Ili Kadetta . Nemamo ništa protiv jednog vjernog i legendarnog automobila, ali njihovo vrijeme kao svakodnevnih auta je davno trebalo proći i odavno su trebali prerasti u vrijedne oldtimere. No, oni su svakodnevna vozila za ogroman broj stanovnika regije, uz još gomilu njihovih vršnjaka. Zašto?

E, pa zato jer nema srednje klase! Srednji sloj stanovništva je taj koji čini statističku srž – srednja klasa je ta koja treba biti većina u normalno razvijenom društvu i koja bi po pravilu stari auto mijenjala novim u ritmu otplate kredita za novi auto. Dakle, između pet i deset godina. Ili kupovala polovnjak godišnjak ili star dvije godine i mijenjala ga u ritmu od tri do pet godina.

Ono što mi imamo su ljudi koji polovan auto mijenaju polovnim u ritmu kredita između 7 i 10 godina. Što znači da kad kupi novi polovan auto star četiri godine, takav vlasnik će auto voziti najmanje do njegove jedanaeste ili četrnaeste godine starosti!

Otuda i velika prosječna starost vozila, kojoj statistiku dodatno urušavaju vozila koja se već dvadesetak godina kotrljaju cestama (spomenuti Golf 2, recimo), a koji su nabavljeni već kao desetogodišnjaci i kao takvi već bili na rubu statistike. I onda se pitate otkud pogibije, zagađenje i sve što ide uz stara auta?

Kako nova auta ovdje realno kupuje mali broj ljudi, a i to rade unutar ciklusa između 3 – 5 godina, a u statistiku novih ulaze i auta kupljena na leasing ili kako već firme obnavljaju svoj vozni park, onda je jasno da je čak 85 posto vozila zapravo na granici ili starije od prosjeka. I kako bez obnove srednjeg staleža neće biti niti pomlađivanja voznog parka.

Danas su naprosto rijetki oni koji u obitelji imaju dvije solidne plaće i koji si mogu priuštiti novi auto. Takvih je u BiH tek između  30 i 50.000. Svi ostali se, nažalost, snalaze kako znaju i umiju – novi auto im je mislena imenica, a polovan auto jedina je mogućnost. I to polovan star desetak godina!

I sa sjetom se prisjećaju kako je njihov otac dotjerao novog Fiću, Stojadina, Renku, Citroena ili svečano uplatio tada novog Golfa 2 u Vogošći. 

Novog, da podvučemo najvažniju riječ! Još ako je to učinio s kreditom kojeg jede inflacija, sreći nije bilo kraja! Za razliku od vaše patnje s kreditom kojem nikad kraja i svakom ratom je sve bolniji.