Plan Ujedinjenih naroda o podjeli Palestine u dvije države, jednu arapsku i jednu židovsku, usvojen prije 70 godina, 29. studenoga 1947., doveo je do stvaranja Izraela, no neovisna palestinska država još nije zaživjela.

Britanci su nakon Drugog svjetskog rata izgubili kontrolu nad Palestinom koju im je Liga naroda 1922. povjerila na upravljanje, piše Hina.

Tri minute glasovanja

Od tada do 1947. mnogo se toga promijenilo – dogodio se Holokaust, stvoren je velik pritisak cionističkih skupina, osnovana je Arapska liga, a Sjedinjene Države su postale sve prisutniji faktor na Bliskom istoku.

London je u veljači te godine objavio da odustaje od Palestine i da je predaje Ujedinjenim narodima, novoj svjetskoj organizaciji.

Opća skupština UN-a je 29. studenoga 1947. u New Yorku usvojila Rezoluciju 181 o podjeli Palestine.

Glasanje je trajalo samo tri minute, a njime je Palestina, tada dom za oko 1,3 milijuna Arapa i 600 tisuća Židova, podijeljena na tri entiteta koji su trebali biti formirani do 1. kolovoza 1948. godine.

Buduća židovska država dobila je 14 tisuća kvadartnih kilometara područja, a Palestinci tri regije ukupne veličine 11,5 tisuća kvadratnih kilometara. Od Jeruzalema i njegove okolice stvorena je posebna međunarodna zona.

Izrael je dobio oko 54 posto tadašnje Palestine iako su Židovi predstavljali 30 posto populacije.

London na strani Arapa

U planu UN-a su određeni i detalji o građanskim pravima, pravima kretanja, ekonomskoj uniji i pravu da svaka od novih država ima pristup svetim mjestima i mora poštovati prava religijskih zajednica i manjina.

Iako je Velika Britanija sazvala sjednicu na kojoj je održano glasanje, ostala je suzdržana zbog eksplozivne naravi teksta. Često mijenjajući svoj stav oko palestinskog pitanja, London je u tom trenutku bio na strani Arapa.

Arapske države protivile su se planu, pozivajući na stvaranje jedinstvene, demokratske i neovisne palestinske države koja će obuhvaćati cijeli teritorij. No suprotstavio im se neočekivani savez između hladnoratovskih neprijatelja, Sjedinjenih Država i SSSR-a, koji je omogućio dvotrećinsku većinu potrebnu za usvajanje dokumenta.

Sovjetski Savez je želio odlazak Britanaca iz Palestine, a američko vodstvo, ohrabreno svojom židovskom manjinom, podržalo je osnivanje neovisne židovske države.

Egzodus

Židovski čelnici su prihvatili UN-ov plan, no neki cionisti su ga odbili jer dobiveni teritorij nije odgovarao njihovoj ideji velikog Izraela kojoj su težili. Ipak, vijest o usvajanju teksta razveselila je Židove u Tel Avivu.

Arapske države su odbile taj projekt, među Palestincima je zavladao dubok osjećaj nepravde, a broj nasilnih incidenata na palestinskom teritoriju naglo je porastao.

Židovski je čelnik David Ben-Gurion 14. svibnja 1948. proglasio državu Izrael, pošto je završio britanski mandat u Palestini. Već idući dan počeo je prvi Arapsko-izraelski rat.

Do kraja tog sukoba Izrael je okupirao 78 posto palestinskog teritorija, a istodobno je započeo egzodus Palestinaca kojih je ukupno otišlo 760 tisuća.

Tijekom Šestodnevnog rata u lipnju 1967. Izrael je osvojio dodatni teritorij, okupirajući Zapadnu obalu, Istočni Jeruzalem, te Pojas Gaze odakle se jednostrane povukao 2005. godine. Tada je preuzeo i dio Golanske visoravni od Sirije i Sinaja od Egipta, koji je Kairu vraćen 1982. godine.