U Mostaru nitko nije ugrožen zbog nacionalnosti, nego zbog nefunkcioniranja gradskih institucija

Čini se da su svi digli ruke od Mostara i pustili da grad odnese Neretva. Rekao je to nedavno Neđo Prljeta, vijećnik u Gradskom vijeću Mostara, i to tijekom sjednice na kojoj se (ne)zakonito usvajala odluka o privremenom financiranju Mostara za prva tri mjeseca ove godine.

Samo nekoliko dana kasnije predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović rezignirano je izjavio kako je proces izmjene izbornih pravila za Mostar, odnosno provedba odluke Ustavnoga suda BiH kojom je naloženo izjednačavanje vrijednosti glasa svih Mostaraca na području cijeloga grada, jednostavno propao. Također, Čović je tom prilikom kazao i kako je izgledno da se u Mostaru izbori neće organizirati sve do 2014, a možda i 2015. godine. Dakle, u Mostaru ništa neće biti riješeno sve dok se ne riješe druge krize u zemlji, one na višim razinama. Posebice u FBiH.

I iz OHR-a su, čini se, digli ruke od Mostara. Desetci sastanaka su upravo pod okriljem OHR-a bili održani kako bi dvije strane koje navodno predstavljaju dva naroda, a ustvari predstavljaju same sebe, ''približile stavove''. No, bezuspješno. HDZBiH i SDA danas su udaljeniji nego ikad. Ponudili su iz OHR-a i kompromis, odnosno rješenje koje ne zadovoljava apetite ni HDZ-a ni SDA.

O apetitima stanovništva nećemo ni govoriti, jer Mostarci su u ovoj priči kolateralna šteta ukupnih odnosa u zemlji i entitetu. Iluzorno je očekivati da se SDA i HDZ danas o nečemu dogovore u Mostaru, dok istovremenu biju teški boj na razini Federacije. SDA i HDZ, preciznije, danas se ne slažu niti oko jednog jedinog važnijeg političkog pitanja u zemlji, osim deklarativnog zalaganja za euroatlantski put BiH.

Ustavni sud BiH u presudi za Mostar naložio je samo da se izjednači vrijednost glasa svih stanovnika Mostara bez obzira na to gdje stanuju, te da se svim stanovnicima Mostara omogući konzumacija aktivnoga i pasivnoga biračkoga prava, što do sada nije bio slučaj. Cilj presude je bio da se od Mostara napravi normalan grad, a da epitet ''slučaj'' ode u ropotarnicu povijesti. No, dogodilo se sasvim suprotno. Mostar je danas slučaj više no ikad. Navodnu brigu o gradu i njegovim narodima vode kojekakvi kontroverzni tipovi čije namjere jednostavno nisu do kraja jasne.

Njima čak i odgovara da stanje u gradu ostane upravo ovakvo kakvo je danas. U postojećoj situaciji (grad je u financijskom kolapsu, nema usvojen proračun, ne zna se ima li usvojeno privremeno financiranje, ne zna se traje li mandat Gradskom vijeću i vijećnicima, a nejasna je i uloga gradonačelnika) otvoren je prostor svakojakim špekulantima kojima interesi stanovnika Mostara zasigurno nisu na prvom mjestu. Interesi partijskih klika su već druga priča.

Ti špekulanti su utjelovljeni u SDA i HDZ-u BiH, a glavnu podršku im daje lokalni muftija Seid ef. Smajkić, kojeg je i sam Valentin Inzko legitimirao kao političkog vođu mostarskih Bošnjaka. Ti isti ljudi su vodili grad i prije pet godina, kad je nakon izbora 2008. u Gradskom vijeću Mostara gradonačelnik biran rekordnih 14 mjeseci. Izabran je tada Ljubo Bešlić iz HDZ-a BiH, ali ne bez silnih upozorenja kako je njegov izbor štetan za Bošnjake.

Isto tako, iz HDZ-a BiH su upozoravali da će se velika šteta dogoditi Hrvatima ako Bešlić ne bude ustoličen u gradonačelničku fotelju. Na kraju su gubitnici bili samo korisnici mostarskoga proračuna jer im je zbog krize s izborom gradonačelnika mjesecima kasnila plaća.

Danas su okolnosti iste. Prijeti se dovršecima genocida i kojekakvim drugim frazetinama i floskulama o ugroženosti naroda, samo da se ne provede odluka Ustavnoga suda. U BiH, pa tako i Mostaru, nitko nije ugrožen jer je pripadnik određene nacije. Svi smo mi ovdje podjednako ugroženi od nekompetentnih, korumpiranih i neiskrenih političkih kvazielita.

U Mostaru nitko nije ugrožen zbog svoje nacionalnosti, nego zbog nefunkcioniranja gradskih institucija koje su političke stranke privatizirale i sada nastoje dovršiti taj proces privatizacije. Problem je što HDZ i SDA tu privatizaciju vide na različite načine. SDA bi ogradila svoj dio teritorija u Mostaru, dok bi iz HDZ-a svoj teritorij voljeli proširiti.

Čudno je da iz OHR-a tu priču već nisu pročitali. Iako je visoki predstavnik više puta, kao i drugi diplomati, ponovio kako neće biti nametanja rješenja u Mostaru, potreba međunarodne intervencije ovdje više nije pitanje želje nego imperativa. OHR je 2004. godine donio gradski Statut koji je postao izvorište današnje krize izbornih pravila u Mostaru i oni sada moraju ovaj problem riješiti. Domaće političke snage u stanju su nas samo vratiti u devedesete. Mostar i Mostarci se moraju okrenuti ka budućnosti i ostaviti mračne godine podjela iza sebe. Ovaj grad zaslužuje budućnost bolju od one kakvom je vide SDA i HDZ.