Izborna kampanja za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini ušla je danas u svoj posljednji dan. Mladi i stari političari i političarke, iskusni i neiskusni kandidati i kandidatkinje, savršeno osunčani i u Photoshopu ispeglani do zadnje bore, smiješili su nam se perfektno uglađeni proteklih mjeseci sa billboarda širom Bosne i Hercegovine, obećavajući bolje i prosperitetnije sutra.

A obećali su u ovoj kampanji svašta. Od obnove lokalnih cesta, promjene žarulja na rasvjetnim tijelima u selima, pa čak i stvari koje nisu u nadležnosti lokalne razine vlasti – od promjene Ustava, pa sve do promjene sustava obrazovanja…

Međutim, ne može se ne primijetiti kako nitko od kandidata i kandidatkinja, kako za načelnika/cu tako i za vijećnika/cu u općinskom/gradskom vijeću, ne spominje dvije stvari – prava manjina i prava LGBTI zajednice. Nitko od njih nije pronašao za shodno da pokuša pokrenuti stvari s lokalne razine po pitanju ove dvije skupine društva i na taj način kandidirati pitanja o problemima s kojima se susreću ove dvije skupine društva u političkom sustavu države na jednu veću razinu.

Dok mi stagniramo, zemlje regije idu naprijed

Nitko od njih čak ne želi o tome ni govoriti, a na naše upite dobivamo odgovor kako ''ima i važnijih stvari koje prvo treba riješiti''.

Ne čude takvi odgovori, s obzirom da se u državi godinama ne može riješiti pitanje presude Sejdić-Finci, kojom se na najflagrantniji način krše osnovna ljudska prava jedne osobe da se kandidira, odnosno bude izabran za člana Predsjedništva BiH, ili u Dom naroda. Popustit ćemo, izgleda, tek pod pritiskom Europske unije, koja je baš ovih dana, prihvaćajući zahtjev Bosne i Hercegovine za članstvo u ovoj zajednici, podvukla kako će to biti jedno od primarnih pitanja koje će se morati riješiti ukoliko želimo napraviti sljedeći korak. Očito nam je potrebna ''viša sila'', odnosno netko izvana, kako bi uvidjeli da kršimo nečija osnovna ljudska prava u svakodnevici.

I dok se mi tako vrtimo u krug, zemlje regije idu korak po korak naprijed. U Hrvatskoj su, primjerice, predstavnicima manjina zajamčena mjesta u Saboru, tako da se u zakonodavnoj vlasti može čuti i njihov glas.

Prije par mjeseci u Srbiji je na čelo ministarstva uprave i lokalne samouprave došla Ana Brnabić, koja je outovana lezbejka. Srbijanska Vlada, na čelu sa premijerom Aleksandrom Vučićem, na taj način je poslala jasnu poruku kako vlast brine o pripadnicima LGBTI populacije, učinivši povijesni iskorak kada su u pitanju zemlje Balkana.

Miloš Đajić, predsjednik Upravnog odbora Centra modernih veština iz Beograda, jedan od prepoznatljivijih boraca za jednakopravnost i ljudska prava, i iznimno dobar poznavatelj političkih prilika u Bosni i Hercegovini ističe kako stranke ''tijekom izborne kampanje pokušavaju prikupiti podršku od ciljnih grupa koje su svojom strategijom odredili''.

Teme iz prošlosti umjesto tema za budućnost

''Na našim prostorima u izbornim kampanjama se ne pokreću teme koje mogu odbiti birače već naprotiv, najčešće samo one teme o kojima svi govore i koje su birači naveli kao važne u istraživanjima javnog mijenja. U BiH je to dodatno komplicirano jer se, na žalost, kampanje uvijek završe na temama iz prošlosti, a izborne kampanje bi se uvijek trebale baviti slikom budućnosti. Prava manjina u BiH se uvijek podižu na razinu rušenja Daytonskog sporazuma i strukture cjelokupnog sustava. U takvom prostoru veoma je teško naći mjesto za teme seksualnih manjina jer one dolaze iz sva tri naroda i ostalih, a sustav nije napravljen da to podržava'', kaže Đajić za Bljesak.info.

Dodaje i kako je generalno veoma mali broj ljudi upoznat sa problemima ovih zajednica tako da je razina empatije vrlo niska.

''Stereotipi su dominantni u kreiranju stavova javnosti i mnogi, a naročito vjerske zajednice, to pospješuju. Naša patrijarhalna društva imaju problem sa razumijevanjem spolne ravnopravnost, a kamoli sada tamo nekih pripadnika/ca LGBTI zajednice. Ova tema bi mogla biti pokrenuta od strane progresivnih stranaka ali na središnjoj razini kao podrška svim kandidatima na lokalnoj razini i iskorak u pokretanju tema u izbornim kampanjama'', ističe Đajić.

Prema njemu, s lokalne razine mogu se itekako pokrenuti pitanja kojima bi se barem počeli rješavati problemi s kojima se bore pripadnici manjina i LGBTI zajednice.

Suradnja vlasti i NVO sektora ključ je za pronalazak rješenja

''Kako se mogu staviti 'naočale spolne ravnopravnosti' pri kreiranju i usvajanju lokalnih javnih politika tako se mogu staviti i 'naočale prava manjina i LGBT zajednice'. Kada kažem 'naočale' mislim na svijest o tome da se prilikom donošenja odluka i kreiranju proračuna vodi računa kako to što smo usvojili utječe na većinu, kako na manjinu, što od toga ima neki Almir ili Ljubica koji su pripadnici LGBTI zajednice bilo da su outovani ili ne. Suradnja i pokretanje dijaloga o problemima LGBTI zajednice sa NVO koje se bave ljudskim pravima je osnova. Radeći na taj način pomjeramo ovu oblast u dobrom smjeru, smjeru unapređenja vladavine prava i razvijanja tolerancije. Organiziranje kampanja tolerancije, informiranja javnosti o LGBTI pravima, organizacija kulturnih programa, rad na smanjivanju nasilja ... je ono što lokalne samouprave iz svojih nadležnosti mogu pokrenuti ako hoće'', mišljenja je Đajić.

''Ključni napredak u poštovanju prava LGBTI zajednice, koji razvijeni demokratski svijet poznaje, se mjeri organizacijom Parade ponosa. Neke zemlje su to uradile dok druge još uvijek nisu'', dodaje Đajić i napominje kako je suština u tome što se naše patrijarhalno društvo generalno opire bilo kakvim promjenama.

''Promjene koje se nama događaju su one globalnog karaktera koje donosi tehnologija, a kada treba praviti dobrovoljne promjene to je onda jako teško. Govoreći o problemima manjina uvijek pravim paralelu sa oblasti spolne ravnopravnosti i položajem žena u društvu. To bi trebala biti manje "problematična" tema u našim društvima, a pogledajte koliko su tu pomaci minorni i sa koliko se problema žene danas još uvijek susreću. O kojim pravima žena mi govorimo kada je strankama u Hrvatskoj lakše bilo da plate kazne nego da kandidiraju žene na listama'', pita se Đajić.

Kada je u pitanju budućnost ovog pitanja, naš sugovornik mišljenja je kako je građanski aktivizam ključan za napredak društva u našim zemljama.

''Bez njega nema pomaka u vladavini prava, a bez vladavine prava nema unapređenje položaja manjina bez obzira o kojim manjinama se radi. Aktivizam je trenutno najskuplja riječ i treba ga gajiti i podržavati. Bez aktivizma nema pritiska javnosti. Pogledajte koliko kod nas u Srbiji traje rješavanje problema sa nelegalnim rušenjem kuća u izbornoj noći u Hercegovačkoj ulici u dijelu Beograda koji se zove Sava mala. Već mjesecima na različite načine aktivisti i aktivistkinje inicijative "Ne da(vi)mo Beograd" pokušavaju pritisnuti državu da pronađe počinitelje i kazni odgovorne. Ja ipak i dalje vjerujem i da među političarima/kama ima dovoljan broja aktivista/kinja, ljudi posvećenih vladavini prava koji će se boriti da se stvari i sustavno mijenjaju. Borba za bolja društva nikada ne prestaje'', zaključuje razgovor za Bljesak.info Miloš Đajić iz Centra modernih veština u Beogradu.

Ombudsmen Jasminka Džumhur ocijenila je da su 2015. i 2016. godine načinjeni određeni pomaci u BiH.

Navela je da su, prije svega, usvojene izmjene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije koje su značajne kada govorimo, ne samo o LGBT zajednici, nego o bilo kojoj grupaciji koja se smatra ugroženom.

''Ono što ostaje pred nama je pitanje implementacije'', istaknula je Džumhur.

Dodala je kako izvršna vlasti da se mora aktivnije uključiti u implementaciju zakonskog okvira, ''ako zaista želimo izvršiti svoje obveze''.