Obitelj Ruže i Ivana Šarčevića posljednja je generacija u dugoj tradiciji stočarstva na obroncima planine Raduše u središtu Bosne i Hercegovine, čije bavljenje stadom nije samo obiteljski obrt nego i važna riznica kulturne i ekološke tradicije toga kraja.

Ruža i Ivan dvoje su od devet stanovnika Zahuma, stočarskog seoca na izdisaju, otprilike na sredini između Ramskog jezera i vrha planine Raduše, visoke 1956 metara. Po južnim obroncima planine, na oko 1200 metara nadmorske visine, razvučena je prostrana stepenica koja se od Zahuma na zapad proširuje u zaravan između planina Raduše i Ravašnice, a još dalje nastavlja nizom visokih krških polja: Ravanjskim, Vukovskim i Kupreškim.

Zahum je san svih stočara koji su rubom cijelog Sredozemlja u potrazi za pašom sezonski migrirali između visokih planina ljeti i primorja zimi. U Dinaridima su te točke znale biti udaljenije od 100 kilometara, odnosno pet dana iscrpljujućeg tjeranja stoke. Obitelj Šarčević ima sve to u svom selu i uz prisan odnos prema poslu uspješno drži gotovo 600 grla sitne stoke.

Složnoj obitelji dovoljno

Ivana sa stadom novinari lupige su zatekli na pašnjacima zaravni Rudo polje između Raduše i Ravašnice. U kasno ljetno poslijepodne ovce prema niskom suncu izgledaju kao kugle nacrtane neonom koje migolje tamo-amo.

Zacijelo posljednja generacija stočara u tradiciji obitelji Šarčevića već godinama drži stado čija baza ima oko 290 ovaca. One daju oko 260 janjaca, čija prodaja čini osnovu prihoda Šarčevićevih.

FOTO: Lupiga.Com

Za ovo područje Dinarida ovca je najisplativija. Ona je najmanje zahtjevna jer većinu godine, nakon što je se izvede na pašnjake, može se sama snaći za hranu, kaže Ivan motreći rubove stada.

Ako je obitelj od 5-6 članova složna i odgovorna, i ako nema bolesti u obitelji, ovoliko stado je može uzdržavati, kaže Ivan jer njegovi godišnji prihodi, kad bi se rasporedili, iznose prosječno mjesečno oko 3000 konvertibilnih maraka ili oko 12.000 kuna. No to nije čista zarada jer iz toga iznosa treba isplatiti troškove sijena, prijevoza, lijekova i drugog.

''Što se tiče novca, nemam se što žaliti, ali taj posao traži odgovornost i vještinu'', napominje.

Tri krupna psa, koja su potrčala u susret Ivanovim sinovima Franji i Mati i njihovu rođaku Jozi Nikoliću, i dalje skaču uz nas nastojeći izmamiti što veću porciju milovanja.

Za čuvanje ovaca najbolji su karabaši (anadolski pastirski pas) i šarplaninci. Naši tornjaci su dobri za vukove, ali mi nastojimo držati ovce podalje od šume, i ne damo priliku vuku da se pojavljuje i da napada. Otkad znam, zaklao je samo dvije ovce i jedno janje, kaže Ivan.

''Za posao pastira neko neupućen može misliti da je nešto najprostije čime se čovjek bavi. A nije tako, stalno se javljaju novi problemi, bolesti, opasnosti od divljači i slično'', napominje.

''Pašnjaka ima dovoljno blizu kuće, tako da nitko od naše obitelji nije nikad nomadio'', objašnjava s ponosom Ivan udaljavajući se nakratko da usmjeri stado.

Nesređeno društvo teže od prirodnih nepogoda

Taj 57-godišnji pastir, međutim, kaže da niz društvenih okolnosti otežava njegov trud. Nepostojanje tržišta, nedostatak financijskih poticaja, nepravde u dodjeli koncesija, prepuštenost sebi u nabavi stočne hrane, veterinarskoj službi...

Da moja obitelj ovo radi u Hrvatskoj, što u poticaju što u većoj cijeni robe, mi bi za 20 godina dobili od države pola milijuna maraka, kaže Ivan i objašnjava da vlasnici stada u Hrvatskoj godišnje po grlu dobiju 200 kuna poticaja i još 50 kuna za smanjenje rizika od požara.

FOTO: Lupiga.Com

Nemaju otkup mesa niti veće proizvođače koji bi bili zainteresirani za to. Kupci janjaca su opskrbljivači svadbenih salona ili svečanosti poput krštenja, po cijeni od oko 175 konvertibilnih maraka po komadu.

Uvijek ovisiš hoće li neko doći. Kao u lovu: ako si ulovio – ulovio, objašnjava i podiže štap dužinom zaravni: Pogledajte ove pašnjake na sve strane. A samo pet stada na njima!

Malo pošuti pa zapita: ''Koga onaj iz ministarstva zastupa i za koga radi?'' I sliježe ramenima: ''Ja ne znam''.

Večer slatkog razgovora

Šarčevićev dom nalazi se na dva lokaliteta. U Zahumu se nalazi stara kuća, iz 1967. godine, gdje je stado, i u Rumbocima, selu uz Ramsko jezero, gdje su nedavno napravili novu lijepu kuću na dva kata.

Večer provodimo u prostranoj dnevnoj sobi Šarčevićeva doma u Zahumu. Kuća ima veliki, ne sasvim dotjerani hodnik, u kojem se za teških zima mogu obavljati »dvorišni« poslovi. U sobi su dva stola i više sjedišta na kaučima i klupama.

Televiziju nisu nikada ni željeli postaviti, a radio je isključen 'dok ljudi razgovaraju'. Ruža služi večeru od janjećeg pečenja s mladim raspuklim krumpirima, sirom pripremljenim s mladim maslacem, kruhom ispod sača i domaćim vinom. I potiče, ako je netko zastao: 'Ajde jedi, možeš još'.

Slatko se priča o svemu: od starina, preko dijelova planine, jama i pećina, zima i snjegova, planinskih trava, svakodnevnog života…

Ljubičasta mjesečina pala po praznom selu; trava miriše, zvuk zrikavaca ponekad naruši povremeno komešanje ovaca dolje u toru. Potom se u daljini čuje tuljenje psa, na koje zagrmi lavež Mede i Ringe ispred samih vrata.

Mnoge stvari ljudi su doživljavali kao dobre i loše sile, a znanost na njih danas ima odgovore, zaključuje Ivan naše premetanje mitoloških tema.

Penjanje na Radušu

Novinari su prespavali u novoj, djelomično uređenoj kući u Rumbocima. U kući, koja je također izgrađena prihodima od stada, stalno stanuje Ilija sa suprugom Anom, odraslom u Zagrebu, i malom kćerkom Lucijom.

Volim da moja djeca imaju gdje dovesti svoje prijatelje, da ostanu nekoliko dana. Ovdje je fino, odgovara Ivan na pitanje nije li kuća prevelika s obzirom na očekivanja da će svi odavde otići.

Ujutro se penjemo na Radušu. Pratimo kolnu stazu napravljenu za vrijeme rata do pod vrh. Najprije opasava lukove ogoljele južne padine, potom prolazi livadama kroz šumarak, pa se uzdiže padinom obraslom u travu do vrha.

Ispod nas se sve dublje spušta Ramsko jezero, razapeto u kotlini i prošarano otocima. Njegovu idiličnu sliku narušava naglašena obalna linija, koja pokazuje velike oscilacija razine vode zbog rada hidrocentrale.

FOTO: Lupiga.Com

Neobičnu načitanost za pastira, Ivan objašnjava svojim zanimanjem za literaturu. Kad završim radno vrijeme, kad zađe sunce, čitam i živim u nekom drugom svijetu. To ne možeš dok si s ovcama, jer jedna strana bi morala škripati, objašnjava.

Kaže da ga je najviše zaokupljala povijest i knjige religioznog karaktera, te da je najviše do njih dolazio preko svećenika. Ruža i on imaju četiri živa sina i svi su sveučilišno obrazovani.

Najstariji, Ilija, imao je ponudu da postane asistent biologije na jednom sveučilištu, ali nije, kaže, prihvatio iz moralnih razloga. Sada radi kao nastavnik u Prozoru i Ripcima.

Drugi, Franjo, asistent je na Studiju matematike na PMF-u u Sarajevu. Na to je mjesto došao kao najbolji student na fakultetu u svojoj generaciji. Jedan je od osnivača i urednik čitana portala prometej.ba.

Treći je Jozo, završio je Franjevačku teologiju u Sarajevu i bio je donedavno svećenik u Docu kraj Travnika. U dva navrata mu nisu odobrili postdiplomski studij, pa je odlučio krenuti na višegodišnju službu u Izraelu, za što se trenutno priprema.

Četvrti, Mato, studirao je strojarstvo u Sarajevo, pa je prešao u Graz.

Stalo mi je da našu djecu odgojimo kao slobodne građane. Tek slobodni građani mogu biti kreativni i odgovorni članovi društva, govori Ivan kao predavač naprednog tečaja građanskog odgoja, a ne kao pastir na Raduši.

Naša djeca su odrasla radeći sve poslove oko stada i pomažući u svemu što je trebalo, ali ovo nije posao za mlade i obrazovane ljude. Društvo pastire gura na rub, najavljuje Ivan gašenje tradicije njegovim odlaskom u mirovinu. Njih će život odvesti na drugu stranu.

Ilija je za sada u Rami, ali kome će sutra predavati? Svake godine sve je manje djece, kaže Ivan pa se priginje na stazu i pokazuje prstom: Vidiš, ovo je jedić, biljka, smrtno opasna. Pa malo pomakne pogled: A ovo je divlja svinja kopala korijenje.

Na čijoj je strani danas Crkva?

Duga šetnja dala je vremena za sve teme, pa se iskreni Ivan u jednom trenutku požalio da ga uništenje moralnih kriterija u društvu i javnosti košta više nego sve prirodne i društvene neprilike s kojima se suočava. A najviše su ga, kaže, razočarali franjevci, koji su mu bili orijentir. Ne svi, dodaje.

FOTO: Lupiga.Com

Crkva je za me bila sve dok smo bili u društvu i u vremenu, kako smo ga zvali, jednoumlja. Danas je to… pa skoro suprotno. Možda oni nisu krivi što sam ih ja idealizirao. Tada sam smatrao da Crkva stoji na strani potlačenih i obespravljenih masa. Danas ona, to je tako očito, stoji na strani tlačitelja, spušta glas Ivan kao da ni sam ne želi čuti što je upravo rekao.

Danas Crkva samoj sebi postaje svrha. Ne prihvaća da je neko kritizira, nego da samo moraš slušati. A što ima od poslušnika!?

Ivan s rezignacijom ističe da je prije nekoliko godina prestao čitati mjesečnik Bosne srebrene 'Svjetlo riječi'. Bio mu je, kaže, glavna revija od njezina prvog broja 1983. dok s mjesta glavnog urednika nisu maknuli Dragu Bojića i na njegovo mjesto 'postavili poslušnike'. Revija je napustila svoj poznati kurs otvorenosti bosanskog franjevštva i postala politički bilten.

Za sebe smatram da sam vjernik, ali vidim da samo sekularna država može biti dobra. Vidiš na istoku što se događa kad se religija upliće u politiku, pa postane problem čitavom čovječanstvu, dodaje.

Feniks staza

Planinarska staza označena je od samog Zahuma, od spomen kućice Divi Grabovčevoj. Ta mitska osoba koja se pronosi kao čuvarica ''djevojačke čistoće'' ima važno simboličko mjesto u nacionalnoj ideologiji Hrvata tih krajeva.

Stazu je označilo Hrvatsko planinarsko društvo Rama iz Prozora u studenom 2013. Do vrha Idovca duga je 6100 metara i prijeđe se za oko 2,5 sata. Kako se penjemo prema vrhu, nailazimo na planinarsku ploču 'Feniks staza'. Naziv staze preuzet je prema gerilskoj akciji kojom je skupina hrvatskih emigranata pokušala 1972. srušiti Jugoslaviju.

U jednom tekstu planinarsko društvo ističe da je za šest svoga godina postojanja označilo više od 100 kilometara staza, čime je za široku javnost otvorilo područje Rame. No, izbor imena staze u najmanju ruku je neobičan ako se želi privući sve ljude koji imaju pravo na Radušu.

Društvu je bilo na raspolaganju stotine imena koja afirmiraju prirodne vrijednosti planine, što je valjda cilj njezina ''otvaranja'', ali su eto, uzeli simbol politike koja isključuje ne samo sve druge, nego i mnoge Hrvate.

FOTO: Lupiga.Com

Ivan osuđuje povezivanje staze s politikom NDH, ustašama i pozdravom »za dom spremni«. Oni time poriču žrtve i stradanja Židova, Srba, Roma i antifašista. Pa u Njemačkoj su se djeca zamalo odricala očeva koji su bili fašisti, a pogledaj kod nas, čudi se Ivan i zaključuje: Treba priznati zločine i pokajati se.

S Idovca, šiljaste točke na vrhu Raduše, ljepota pogleda barem načas zastire nevesele socijalne i političke teme. Ruža i Ivan s obitelji dugogodišnjim radom sretno spajaju netaknutu prirodu i gorštačku kulturu, pronoseći stoljetnu ekološku mudrost razvijenu na Raduši. I, jednostavno, svojim radom i životom drže prostor planine još živim. Njihove kolege, pastiri u švicarskim Alpama, važni su dionici društva, temelj nadaleko čuvenog ruralnog turizma i podloga pojmu alpinizma.

Naši pastiri potpuno su nepriznati. I ako bi se po nekome ona staza trebala zvati, to bi trebalo biti po stvarnim raduškim pastirima, a ne po najgorim fantazmima koje možemo stvoriti.

Dok su novinari preko slasnih zalogaja, koje je pripremila za put Ruža, i zadovoljstva savladanog napora mumljali o koječemu, nisu gledali jedni u druge, nego u doline i pašnjake koji su izlazili ispod iz planine i širili se na sve strane svijeta.